Skip to main content

Ljubav i veliko srce- kolega Nemeš za koleginicu Tijanu Grujić

  Postoji ono nešto što spaja ljude u celom svetu, ono nešto što nije objašnjivo rečima, ali je sveprisutno. Zbog toga je ovaj naš svet jedno veliko selo. Selo gde se slični spajaju i prožimaju u sveukupnoj tapiseriji duša, želja i stremljenja. I uvek je neko za nešto tu. Nikad bez razloga. Neki su tu da nas nauče nečemu, a neki da dođu i ostanu. Mesto, u kome još živi onaj divni duh davanja i pružanja, a koji nam je toliko potreban jer prožima toplinom svaki takav akt. Mesto u kome smo potrebni jedni drugima.
   Gospodin Vjekoslav Nemeš, rodom iz Novog Sada, pre dvadesetak godina se otisnuo u beli svet, gde živi i radi od tada. To je čovek koji je saznao za problem koleginice Tijane Grujić, te želi da pomogne. Njegov stvaralački opus je veliki, specifičan, zaista nesvakidašnji, pleni pažnju i traži još. Kao takav, stvorio je sebi uslove za rad i život. Ono što je drugačije kod njega je želja da pomogne. Želi da pomogne svojoj koleginici da pređe granice naše zemlje i predstavi svoj rad u svetu, koji je zove i traži. Želi da joj pomogne da dobije sredstva, koja su joj preko potrebna vrlo brzo, da bi mogla da ispoštuje rokove koje ima i ode na unapred uplaćene izložbe u Kanu i Parizu. Želi da joj pomogne da dobije sredstva za put i boravak tamo, te propratne troškove. Postoji kod njega još jedan korak koji tu želju pretvara u delo, a to se traži. On je odlučio da ponudi svoje slike na prodaju i sredstva od istih prosledi Tijani Grujić. Sajt na kome možete videti njegove radove je ovde:

http://nemeshart.co.nz/product-category/paintings/

  Ljubav prema umetnosti i životu umetnika mogu da razumeju samo oni. Ali želju da pomognemo imamo svi, a često imamo i mogućnosti, samo je potrebna dobra volja. Gospodin Nemeš je učinio šta je mogao i hvala mu do beskraja što se odlučio na ovako plemenito delo. Želela bih da je svet bogatiji za više ljudi poput njega. I očekujemo javljanje sličnih u što kraćem roku.

Da podsetim još jednom, Tijanine slike su, takođe, na prodaju, a njene radove možete videti ovde:

https://teeyanart.wixsite.com/teeyanart

Hvala još jednom gospodinu Nemešu na velikodušnosti! A svima koji žele da se odazovu, moram da naglasim da je vreme presudan faktor u ovom trenutku. Sredstva o kojima pričamo ovde nisu velika, ali su potrebna. Put za Francusku, te boravak tamo dok traje izložba. Apelujem na sve ljude koji mogu da pruže ruku pomoći našoj umetnici i da potkrepimo onu izreku koja je u svetu vrlo živa- da se naši drže zajedno kad god je to potrebno! 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je g...

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad...

Na rubu života

   Postoji onaj osećaj kad sve boli, ali znate da taj bol dolazi u naletima, te liči na rađanje nečega novog, nečega drugačijeg. Ovaj kod mene nije to. Ovo je konstantni bol usled pritiska koji se stvara sa svih strana bez mogućnosti skorog prestanka. Ovo je konstanta koja vapi za novim. Ali i dalje ne liči na porođaj. Nekoliko dana smo pod temperaturom. Ne postoji ništa što može majku više da iscrpi od bolesti deteta, makar i kratkotrajne. Zato su za mene majke sa hronično bolesnom decom pravi heroji. Ono što mi, obične majke, toliko teško podnosimo, a traje samo nekoliko dana ili malo više od toga, one žive svakodnevno godinama.   Danas prebiram po jučerašnjici. Ne znam koliko je to pametno u ovim okolnostima, jer nije bilo baš mnogo lepog tamo negde. Ali nije bilo ni ovakvog pritiska. Stoga je ili bilo lepše, lakše ili sam zaboravila koliko je bilo teško. Danas prvi put o juče razmišljam kao o nečemu čemu se u mislima treba vratiti, radi uspostavljanja nekog unutrašn...