Skip to main content

Budite original

  Više je nego evidentno da u meni postoji sposobnost da od nekih delića priča ili maštarija, sklopim onu koja u mojoj Duši rezonira sa nečim dubokim, rečima neopisivim, ali snažnim osećajem prepoznavanja. Kroz mnoge primere iz sopstvenog života, videla bih stvari drugačije od svih ostalih, neretko potpuno suprotno od svega što drugi vide. A vreme bi pokazalo da je moje rezonovanje bilo ispravno. Kao što logikom dolazimo do najboljih opcija za situaciju u kojoj se nalazimo, kod mene to dolazi, recimo, instinktivno. Jednostavno, znam da će se od mogućih budućih događaja, osoba odlučiti za jednu. Postoji način da promeni put, ali najčešće ljudi ne žele da čuju. Ili ne odmah. Neki čuju malo kasnije. A neki ne žele nikad.
   Mnogo je teško gledati ljude do kojih ti je stalo kako biraju puteve koji nisu dobri ni za njih, ni za njihovu okolinu. A oni uporno idu baš takvim putevima. Na sličan način gledam i na ljude sa kojima nisam toliko bliska, samo njih mogu nekako odmerenije da ispratim. I oni se, iz nekog razloga, pre vrate da poslušaju i bude im dobro. Ne želim da ulazim sada u problematiku podrazumevanja, a stoga i opiranja tim nekim razlozima za delovanja bliskih i manje bliskih osoba. Ali takvo nekakvo ustrojstvo postoji. Ono što mi je, još uvek fascinantno je želja ljudi da se vežu i nikad ne odvežu, iako misle da svim silama streme ka slobodi. Nije istina da smo umnogome sposobni razmišljati o slobodi, dok god gajimo osećaje vezanosti za bilo šta. Ako smo vezani za moć, položaj u društvu, bilo kakvu materijalnu vrednost koju imamo ili želimo da imamo, kao i ljude koji su nam dragi, ili ih vezujemo pripadnostima. Onog momenta kad nešto postane MOJE, ja sam vezana za to toliko da to usporava svaki proces moga nastojanja da nešto promenim, uradim, a najviše - da budem slobodna. Zapravo, deca i samo deca su naša odgovornost, ali i to ima granice. Onog momenta kad ih naučimo onome što mislimo da znamo, kad oni počnu odlučivati za sebe, to je kraj našeg prisvajanja sopstvene dece jer ona su, zapravo samim rođenjem svoja. Mi jesmo rođeni kroz naše roditelje, ali pripadamo sebi. Samo smo došli kroz njih na ovaj svet. Kako ne želimo da nas naši roditelji sputavaju u našim životima, tako i mi svojoj deci trebamo ostaviti slobodan put. Makar mislili da greše, naše je da im ukažemo na naše viđenje i pustimo ih da iskuse ono što im je potrebno za spoznaju njihove Duše. Nekad je najteže pustiti, ali i jedino moguće, a nekad i jedino ispravno. Ja bih volela da mogu sva moja iskustva da utisnem u mozak svoje dece, da one ne bi pravile bolne stvari iz mog iskustva ponovo. Namerno sam rekla mozak, a ne Svest, jer je Svest uvek svesna svega, iako mi sve to potisnemo u Podsvest. Dakle, naš mozak je onaj kojeg koristimo na pogrešan način puštajući ga da iz logike ili drugih sinapsi kojima raspolaže donosi zaključke o našem postojanju. To je najveći hendikep modernog društva, jer se uskratilo za ono najbitnije svakom postojanju- plemenitost misli, namera i dela. Mozak u sebi nema ništa plemenito. To je spoj hemijskih reakcija koji može logički da poveže ono što mu je poznato i na osnovu toga donese zaključak. A mi, naša Duša je u konstantnom traženju novih iskustava, koja nam mozak ne može podariti. Zašto? Novo mu je nepoznato, stoga ne može imati logične zaključke o nečemu čije parametre ne može da razluči. A šta mi radimo? Na osnovu tuđih iskustava pokušavamo uplesti svoje namisli i izvući zaključak pogodan za nas. Kad tako pogledamo, potpuno je jasno zašto te ideje mahom ne uspevaju. Niti su logične, niti plemenite. Onog momenta kad dozvolimo da nas srce vodi, emocije koje treba da nam donesu ispunjenost svakodnevnim životom i iz tih pobuda rodimo ideju da te lepe emocije delimo sa drugima, rađaju se plemenite ideje, koje traju dugo, i hiljadama godina, te inspirišu druge da naprave nešto slično, ali svoje. Da, svoje. Ne prepravljeno tuđe. Svi smo mi originali, zaboravljeni u sopstvenom magnovenju pokušavanja da budemo ono što nismo. Komšija Pera koji deluje tako uspešan, ili komšinica Mica koja je uvek tako divna i lepa i doterana, da ne pričam o mladima i idolima sa tv ekrana, nevrednih pomena. Svaka želja da budemo neko drugi, oduzima našu originalnost. Količina oduzimanja sopstvene originalnosti je srazmerno proporcionalna stvaranju klonova od sopstvenog postojanja, da često takav život izgubi svaku draž. I nikad ne bude ispunjen do kraja.
   Mnoštvo okova smo nametnuli sami sebi u nameri da se vežemo za tu gde jesmo, ili da zadržimo ono što je bilo, ne razmišljajući o vezivanju čvorova ka putu ostvarenja onog što želimo. Udovac koji je posvetio predivnih dvadeset godina sa svojom pokojnom ženom, narednih trideset nosi burmu na ruci, pravi oltar od njenih stvari po kući, miriše bluzu koju je nosila dan pre nego što je napustila ovaj svet, koju drži u vakuum kesi, da što duže zadrži njen miris... ima jaku želju da pronađe ženu sa kojom će podeliti ostatak života. Stvarno? Zanimljivo, jel da? Koliko vi toga imate u kući, glavi, srcu što ne puštate ni za pedalj od sebe, jer je drago ili bolno? A rekli ste da želite... slično to ili suprotno tome? Kako napredovati, ako smo se vezali? Kao da želiš da ideš avionom, a zavezao si se sa milion lanaca za planinu ispred aerodroma. Avion može samo da želi da leti. To je sve. Dok god je vezan za planinu, nikad poleteti neće.
   U radu sa ljudima, videla sam svašta. Te veze koje nam ne daju da poletimo mogu biti sve i svašta. Uspomena na nekog ko odavno nije sa nama. Dnevnici koje pišemo svake noći, a odišu najcrnjim mogućim stvarima koje smo preživeli ili ih mislima pretvorili u takve, a zaboravljajući činjenicu da pisana reč ima mnogo jaču snagu od izgovorene, a čuvana takva reč umnogome jaču. Predrasude koje imamo o ljudima, situacijama, mogućnostima. Vezanost za predmete, iluziju, ljude. A najviše nas sputava naše ubeđenje. Mi ubeđujemo sebe ne samo kroz razgovor u osami, već slušajući druge, čitajući druge, upijajući druge. A najviše upijamo vizuelno, za šta se potrudila tv industija. Fino su nam, suptilno usadili u naše logičke mozgove da mi bez kremica, tabletica, alkohola, duvana, prestižnih automobila, tehnoloških stvari, škodljivih namirnica, nismo kompletni. Koliko vi imate tih produkata u svom domu? Koliko vam je zaista neophodno od toga? Jeste li bogatiji time što ste u trendu? O, pa super je ako imate istomišljenike, ali u ovom slučaju to znači da ste upali u zamku masovnog pokoravanja ljudske vrednosti. Da, baš tako. Dobili ste kartu za pozorišnu predstavu u kojoj se, najzad osećate kao da pripadate, baš zbog tih istomišljenika. Samo ne zaboravite, predstava koja se tu pokazuje je upravo vaš život. Koliko je zapravo vaš, ako dozvolite drugima da vam kažu kako da se obučete, čime da se operete, kako da se našminkate...?
   Kad sednete sa sobom i odbacite tuđa razmišljanja ubačena u vas, dobićete onu originalnost koju ste došli podeliti sa svetom. Zato ste tu. Tad dobijate onu tačku vaše najveće snage koja ne zavisi od mišljenja drugih, koja donosi dostojanstvo preko potrebno današnjici koja ne dozvoljava ništa što je manje od toga. Kad ste u najvećoj tački sopstvene Istine, otvaraju se kodovi koje svaki čovek nosi u sebi, a to donosi onaj preko potreban unutrašnji mir, blagostanje i harmoniju Tela, Uma i Duše. Odatle živite potpuno smislen život, delite ono što jeste, oplemenjeni širite ono što jeste, delite te množite. Neverovatno koliko blagodeti ima samo od činjenice da ste odbacili veze koje su vas toliko dugo sputavale, a vi ste bili ubeđeni da je to dobro za vas. Kad to uradite, vaš avion može da poleti i predstava da se odvija nesmetano. Predstava koja privlači publiku i koja ima šta da ih nauči. I ono što je možda još bitnije. Kad ste u takvom stanju mira, sve situacije koje vas zadese u životu, ne mogu da vas izbace iz tog stanja, jer razumete dublju istinu svega. Razumete da je od vitalne važnosti kakva će vaša predstava biti i koliko će srca dotaknuti. Da bi to postigli, moramo pronaći Istinu unutar sebe, te postati Istina. Budite original, jer tako je vaša predstava dostojanstvena, plemenita i vrednija od sveg blaga ovog sveta. 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad