Skip to main content

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.
  I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotova i nema potrebe za nekim dubljim analiziranjima toga. Uglavnom sam ja raskidala, mada se desilo da dobijem korpu. Kad se jedan N za dve nedelje toliko zaljubio, da se uplašio, pa me pozvao na klupu da prekine, jer se boji šta će biti za mesec dva, ako je sad tako intenzivan osećaj. A ja, mrtva hladna, kao da mi nije stalo ni najmanje, složim se sa njegovim izlaganjem, pozdravimo se kao prijatelji i odem. Jednostavno, kad je kraj, onda je kraj. Nije bitno čija je strana završila, nikad nisam smatrala da treba da se borimo za to što je već završeno. To sam jedino uradila sa mojim prvim, pokojnim mužem. Ali to će biti priča za sebe.
  Dešavalo se mnogo puta da imam simpatije, ali mi niko nije prilazio. Sve moje drugarice su odlazile sa momcima, a ja pored nekoliko simpatija, odlazim kući sama i tugujem što je tako. Onda mi je baš Ć. jedne prilike rekao da prestanem momentalno. Tad mi se sviđao izvesni R. iz društva, a kad mi se neko tako dopadne, onda niko drugi ne dolazi u obzir za bilo kakve kombinacije. I dok smo Ć. i ja krišom gledali šta R. radi i gleda li nekad u mom smeru, ono što je Ć primetio je, da mi je gomila momaka prilazila i pokušavala neki razgovor sa mnom, ali bi ja to sve prevrnula na drugarsko ćaskanje i oni bi ubrzo odlazili, razočarani. Tako mi je Ć samo tad otvorio oči, da nije baš da me niko neće, samo ja to ne vidim. Međutim, ostala sam takva i dan danas. Toliko puta se desilo da mi neki poznanici sa kojima sam se sretala po gradu ili na poslu kažu da im je dosta više obigravanja oko mene, na šta bi ja ostajala zatečena skroz. Kakvog obigravanja? Pa samo pričamo. Čak pričamo i o njihovim porodicama, uključujući i žene koje lično poznajem, pa ne vidim ni razlog, a ni način nikakvog obigravanja. Jednostavno, nikad nisam bila svesna načina na koji me drugi ljudi vide. I nije mi bilo važno, sem u određenim momentima, sa određenim ljudima.
  Kad sam bila pred razvod, desilo se da sam srela školskog druga, koji je do petog razreda išao sa nama u razred, a onda odselio sa mamom u inostranstvo i od tad se nismo videli. Dogovorili smo se da se nađemo nas dvoje i još dve naše školske drugarice na piću. Pošto sam ja bila udata i verna žena, druga je imala momka, nekako smo na sve načine pokušavali da spojimo njega sa tom trećom, slobodnom. Ali nam nije išlo. Kad smo odlučili da je dosta razmenjivanja životnih priča i krenuli kući, svi smo se pomakli da on tu slobodnu otprati kući, ali on nije hteo. Išao je sa mnom do ćoška blizu moje ulice. Tad mi je pričao da sam ga fascinirala još u tim prvim razredima osnovne škole, da sam oduvek bila nekako drugačija od drugih, da me uvek krišom gledao i čekao moju reakciju na određena dešavanja u razredu. Fascinirao me je, iskreno. Tog perioda mog života se sećam po nekim sitnicama. Kad me je mama ošišala skoro na kratko, zato što je bila ljuta na mene, kad smo igrali između dve vatre, pa ja ostajala uvek poslednja i ona koju je najteže pogoditi loptom, pa bi često utakmice bile prekinute, jer bi zvonilo za kraj drugog časa, a ja bila jedina u igri. Sećam se da se nisam snalazila sa društvom u to vreme, pa smo nekako uvek bili sa nekim, a zapravo sami. Sećam se da su me dečaci vijali na odmorima, što se meni nije dopadalo, nekako sam osećala da sam matora za vijanje po dvorištu, pa su brzo odustali. Sećam se da sam imala učiteljicu koja mi je smanjivala ocene, namerno, pa nisam volela da se ističem ni po učenju, ni po čemu drugom. Tad smo nosili one plave kecelje, pa smo svi nekako bili isti, što mi je bilo idealno da se stopim sa masom i ne razmišljam o istupanju iz svoje stidljivosti ni najmanje. Zato mi je bilo fascinantno što me je neko video potpuno drugačijim očima. Još je on svoja opažanja opisao nostalgijom. Rekao je da, kad odeš iz mesta u kom si do tad živeo, nedostaje ti sve što si ostavio za sobom i dobar deo vremena provedeš sećajući se nekih detalja, koje nisi ni primećivao dok si ih doživljavao, zapravo.
  Za moj trideset i četvrti rođendan, školska drugarica me je odlučila iznenaditi žurkom. Lepo s njene strane, samo to je bila tehno žurka, a ja to ne slušam, za razliku od nje. Zvučim nezahvalno sad, jel da?  Hvala njoj što me je odvela na moj rođendan da se ona provede, u svakom slučaju, bilo je lepo to veče. Dok smo išle na žurku, ona mi je pričala o tome kako je sve uvek isto, godinama izlazi u grad, niko više ne prilazi i slične stvari. A ja, majka troje dece, i to povelike tada, nisam bila u razmišljanjima ko bi me hteo, ne hteo i slično. Ali, ona je bila razvedena žena bez dece, pa joj je to bila preokupacija u životu. Kad smo stigle tamo, ona se toliko razigrala, da su joj napravili krug da može da skače do mile volje, a ja... Pa, videla sam nekoliko društava moje najstarije ćerke, pa sam nekako više stajala kod šanka, sa rukom u džepu i đuskala onako, više u mestu, nekad malo više, no odmereno. Kad si u malom gradu, nije primereno da vide majku nekoga iz društva kako se bacaka po podijumu za ples, kao da ima njihove godine. Uglavnom, tu se našlo društvo u kome sam bila nekad, kao tinejdžerka, pa smo se pozdravili, zezali u ime dobrih starih vremena. Kad je žurka bila gotova, našli smo se sa njima u centru i popili po još jedno piće. I sad ide zanimljiva situacija. Moja drugarica, izuzetno lepa, doterana, našminkana, isfrizirana i sve ostalo što ide uz to, kreće kući, pozdravlja se sa nama ponaosob i gleda prema jednom iz društva, ma samo što ga nije pozvala da ide sa njom kući. Ali niko ne reaguje. Ona se počinje nekoliko puta pozdravljati, u nadi da će upecati nekoga, bezuspešno. A ja krećem prema kući, mahnem svima, zahvalim se na lepoj večeri. Utom skoči jedan od njih, koji me je i pre osamnaest godina toliko puta pratio do ćoška moje ulice i krene sa mnom. Ja ga pogledam i kažem da nema potrebe da ide sa mnom, a on se nasmeje i kaže:"Znam, biće kao uvek. Doći ćemo do ćoška, pružićeš mi ruku i zahvaliti mi što sam te dopratio!" Da, to je bilo to. Smejali smo se tome sve do tog mog ćoška, starim vremenima, kako se ništa nije promenilo u njegovom svetu. U mom je, opet, sve bilo drugačije. Tad mi je rekao da je već osamnaest godina zaljubljen u mene. Gledam sebe. Farmerke, patike, malo lepša majica, verovatno razmazana šminka, umesto frizure kosa vezana u rep, nikakav pedikir, manikir i slično, jer nemam ni vremena, ni mogućnosti za to. Ali, i dalje ono nešto što je bio štit od mog unutrašnjeg previranja je bilo ono što ljudi pamte.
  Samo jednom sam iz kuće izletela besna toliko da sam mislila da ću nekog zadaviti golim rukama samo ako me popreko pogleda. Kad sam došla na pijacu, mesto koje je puno ljudi, dočekala me je bivša rođaka, raširenih ruku, osmeha od uva do uva i počela da galami po pijaci:"Ma vidi ko je meni došao. Kako samo sija, pogledajte je. Nju kad vidiš, ceo dan ti je nekako prelep i ništa više nije teško ni nemoguće,  kao što je izgledalo!" Ja sam ostala šokirana, To je žena koja me je poznavala više od deset godina i to dosta dobro. Kako je moguće da ne vidi moj bes, da se sva tresem, drhtim od istog. Prvo sam mislila da se šali sa mnom, ne bi li ublažila to što osećam, a onda sam uvidela da je potpuno iskrena u svom opažanju i da joj je dan odjednom postao tako divan i obasjan suncem, iako su u meni bili crni oblaci propraćeni olujom, grmljavinom i sevanjem. Ali, ne samo ona, nego niko to nije primetio. Svi su mi se iskreno obradovali, koga god sam srela taj dan. A ja sam, verovatno zato što sam trgovac po struci, iscenirala dobro raspoloženje i ostavila ih tako nasmejane iza sebe.
  Kasnije, kad sam razmišljala o tome kako me drugi vide i kako je moguće da ja, koja sam bila toliko nesigurna u sebe, odajem potpuno suprotan utisak, nisam mogla da dođem do odgovora. Mene moja deca prepoznaju, sad i moj muž. A ostali, ako im se otvorim, jer se obično trudim da budem dobre volje kad komuniciram sa ljudima. Sećam se, bilo mi je žao svojevremeno, što nemam tu sposobnost da ocrtam trenutna osećanja na licu, jer bi onda ljudi, možda videli, da mi je nekad bila potrebna pomoć, ruka spasa, lepa reč, nešto za šta ću se uhvatiti da preživim samo taj dan. Ovako, imala sam sebe i to je bilo to.
  Danas, mislim da zračim ono što jesam. Pošto sam osvestila dobar deo sebe, više se ne pretvaram da mi je lepo, ako nije, da mi prijaju teme koje mi ne prijaju, ništa slično tome. To sam što sam i ne želim se stavljati u situacije koje će me sprečiti da se osećam dobro u bilo kom trenutku, bespotrebno. Ako postoji problem, sešćemo i raspravićemo, a onda ostatak vremena provesti u dobrom raspoloženju bilo da smišljamo taktiku za razrešenje istog, ili radeći nešto sasvim drugo. To je mnogo lakša varijanta življenja od celog mog proteklog života. 

Comments

Popular posts from this blog

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad