Skip to main content

Drugi brak

  Šta reći o nečemu u čemu sam bila toliko dugo, a na kraju shvatila da je većina proživljenog velika iluzija koju sam skupo platila? Svejedno pričam sve iz svog ugla, tako ću i ovu priču ispričati onako kako sam je doživela. U brak sam ušla uverena da će taj šarmatni čovek, koji je sipao viceve kao iz rukava, koji je pričao o tome koliko je vredan, koji je obožavao decu, a nije mogao da ih ima sa prvom ženom, koji se trudio da nam svaki tren proveden zajedno bude poseban, koji je bio na bolovanju zbog povrede noge, a jedva čekao da ide da radi,... učiniti moj život baš onakvim kakvim sam ga oduvek zamišljala. Pričali smo o tome, planirali, dogovarali se, sanjali. On nije mogao da ima dece sa prvom ženom, stoga će nam moja J. popuniti tu želju do kraja. Iovako je ona bila moj centar sveta, a sad se tom svetu pridružuje čovek kojem se želja za decom ispunila kroz mene. U vezi moje J. jedino što sam ga zamolila je... četiri godine sam gledala očeve kako vozaju svoju decu u kolicima, kako ih nose na ramenima, kako se igraju s njima u parkovima, vode ih na sladoled, uživaju u njima.. da on to radi sa mojom J.! Pošto je radio dva posla, bar nedeljom, dok ja kuvam svečani ručak, nek on sa mojom J. ode i pokuša da joj dočara kako je to kad je muška figura vodi na igranje. To je bilo sve.
  Još dok smo se zabavljali, imao je neku fiks ideju da idemo da živimo na nekom ranču. Mesec i po dana je pokušavao da me ubedi kako je to pravi život za nas. Ali ja nisam mogla da pristanem na to. Iskreno, i danas bih volela živeti tako, čim se ukaže prilika. Ponavljam, čim se ukaže prilika! Ali, nije prilika odvesti tamo dete koje tek treba da krene u školu! Nije prilika pustiti je da se druži sa kilometrima useva na njivi i nama u sred toga- ničega! Nije prilika ni ta što autobus staje baš tu, kraj tog ranča, pa je može voziti u školu! Ona, tako sitna, mala, iz neke tamo divljine, treba da pređe na stotine metara do te autobuske stanice, po blatu, snegu, zemlji... Naravno da nisam pristala, nakon već poduge debate o tome. A kad sam odbila tako da sam mu rekla da mi više to ne spominje, rekao je da me je samo ispitivao. Bože, kako sam samo bila glupa! Stavila sam se u njegov položaj i razmišljala kako je divan kad me toliko dugo u stanju provocirati radi nečega, samo da vidi da li sam zaista dobra majka!
  Elem, iako je punih jedanaest godina imao crno na belo dijagnostikovano da ne može imati decu, počeo je da pije neku rakiju sa travama koju su njegovi rođaci koristili da bi dobili njihovu decu. Stavi se litra rakije u kojoj nema ni gram šećera- što je izuzetno važno, jer šećer tera biljke da se kvare, u flašu u kojoj već ima macina trava, virak, listovi pitome nane i cvetovi hajdučke trave. Stavi se dvadeset i jedan dan na tamno mesto i onda se pije. Čašica ujutru, čašica naveče, kako li već... Od te trave u rakiji mnogi su dobili decu, a žene koje su imale mnogostruke spontane pobačaje, iznele su trudnoće do kraja. Usput, kažu da leči još mnogo toga vezano za polne organe, ali ja sam dodira sa tim imala na ovaj način. Stoga vas molim da me ne pitate ništa dalje vezano za rakiju, pišem sve što znam! Planirali smo da je počne piti sad, pre nego što počnemo da živimo zajedno, a tamo nekad kasnije, kad se sve to posloži kako valja, dobićemo još jedno dete i to je to. Sretna porodica sa svim što uz to ide. Ali, život i planovi su nešto sasvim različito, zar ne?  Nisam znala zašto mi smeta kad vozim biciklo, zašto mi smetaju mirisi, zašto me želudac boli više nego ikad, zašto sam stalno savijena od bolova... A onda, u svom ludilu, prestanem da radim u onom kafiću, jer nisam mogla da podnesem posledice opijanja pojedinih gostiju. Zapovraćane zidove u muškom wc-u, toliko da ne možeš ni prići tamo, od smrada. O ostalom da ne pričam. Planirala sam da ću naći neki posao u prodavnici. A onda je počelo bombardovanje,  pa je nekako moj, još uvek momak, prešao kod nas da spava. A onda je usledio pakao. Moj otac je pravio toliki pritisak da se venčamo, da je to bio pravi pakao, svih devet dana, dok to nismo uradili. Tog petka, u pozajmljenim cipelama, pozajmljenom kaputu, otišla sam, bolje reći otrčala do opštine da se venčam. Niko od mojih nije izrazio ni najmanju želju da učestvuje toj blic ceremoniji. Ne znam da li su hteli, a nikad nisu rekli, ili ih zaista taj deo nikad nije interesovao. Valjda zbog tog bombardovanja i psihičkog stanja svih nas u to vreme, ni moji nisu hteli da moja J. bude daleko od njih, pa su stoga odlučili da nas ostave kod njih, da ne bi išli negde po stanovima, jer se ne zna šta sutra nosi. Iskreno, u tom momentu, baš zbog moje J. i ja sam bila za tu opciju, jer je ona bila posebno vezana za mog tatu. Tako je počeo moj drugi brak. Ne znam da li zbog bombi, stanja u kom sam bila ili nečeg desetog, znam samo da je sve dalje išlo nekim čudnim putem. Uskoro sam otišla kod ginekologa i saznala da nosim bebu koja će uskoro da oživi. Kad sam bila u četvrtom mesecu, počelo je da me boli toliko da sam ležala, dok su mi suze od bolova same curile niz lice. Mama mi je donosila u šolji supu i mleko. Na tome sam živela ostatak trudnoće. Kad je došlo vreme porođaja, shvatila sam da sam sve vreme živela baš u tim bolovima. Skoro pet meseci trudnoće! Znala sam da je vreme za porođaj samo zato što nisam mogla da sednem, ni da legnem. Ništa drugo nije bilo drugačije. U međuvremenu, moj muž je živeo kako je mislio da treba. Radio bi u firmi, a onda bi išao da kreči. Pošto sam ležala više od devedeset posto vremena, nisam imala pojma šta se, zapravo, dešavalo. Mama bi često dolazila da pita kad će njemu plata. Pojma nisam imala, mislila sam da ne zna niko, jer je tada bilo sasvim normalno da plate kasne i po nekoliko meseci. Kad bi njega pitala, on bi promrmljao da pojma nema ili nešto nerazumljivo i izašao. Dolazio bi kući predveče, a onda bi sedao na biciklo i odlazio u posete svojima, kumovima... kome li već. Jedva sam se izborila da ponekad, samo kad mi je dobro, i ja idem sa njim, iako sam bukvalno nosila svoj stomak u rukama. Prijalo mi je društvo. To su bila prva obeležja mog braka.
   Da skratim priču što više mogu, iako mogu roman od nje da napišem: živeli smo tako da se nas dvoje nismo mogli oko ničega dogovoriti. Moj novčanik je stajao na mestu predviđenom za novac, njegov u njegovom džepu. Moji planovi usmereni na nas sve zajedno, njegovi na njega. Godinama sam ga čekala da odemo negde zajedno sa decom, na kraju smo mi išle same. Nikad, ali nikad nisam videla odrezak od njegove plate, niti sam znala koliko je gde zaradio, niti gde je taj novac otišao. Sem što se nismo uspeli dogovoriti oko nas, niti šta ćemo sa nama, o deci tek nismo mogli. Sve ono što sam ga molila za moju J. nije radio ni za svoju decu, kamoli njoj. A ja? Kad sam rodila našu prvu ćerku, upala sam u postporođajnu depresiju. Obratila sam se lokalnom psihologu, koji je insistirao da idemo na  bračno savetovanje. I jesmo. I svaki put bi bila ista priča, on bi shvatio da ništa ne radi kako treba, ili šta sve treba da menja, a onda bi otplakao koliko mu je teško. Do jutra, kad bi počeo dan kao da nikad na terapiji nismo ni bili. I tako ukrug. Dok sam ja očajnički želela još jedno dete. Bilo je ili to, ili umreti! Bukvalno. Ko razume- razume. Ko ne, briga me. Ali, kad sam rodila moju J. bila sam tako ispunjena, kao majka, da mi ništa više nije trebalo. A kad sam rodila drugu ćerku, moju V, tolika praznina je bila u meni, kao da nikad decu nisam imala, a očajnički ih želela. Tako sam svojevoljno ostala trudna i rodila još jednu ćerku, moju S. Ne znam da li je moj muž bio za to, znam da sam onog momenta kad sam je rodila, počela da dolazim sebi. Tri godine je razlika između V. i S. Dok je moja J. pet godina starija od V, a osam od S.
  Obe svoje sestre je moja J. dočekala tako što im je pričala još dok su bile u stomaku. A kad su se rodile, toliko je bila angažovana oko toga da mi pomogne, da mi skoro druga pomoć nije ni bila potrebna. Jedino što joj nisam mogla ostaviti samu da drži bebe, nego da ih pazi u kolicima, hodalicama, ketrecu (ogradici). Do desete godine moje J. može se reći da nisam ni imala problem sa decom, sem bronhitisa koji je mučio moju V. od njene godine i po dana, ali i o tome neki drugi put. Život sa mojim drugim mužem bih mogla opisati kao neke zajednice unutar zajednice. Deca i ja na jednoj i on na drugoj strani. Morala bih da ga nagovaram da se igra sa decom. A kad bi se to i desilo, onda bi se posvetio isključivo jednoj, jer za njih tri odjednom, nije bio sposoban. Onda bi tu jednu digao u nebesa, valjda su ga toliko bile željne. A onda bi druga tražila pažnju. Prva bi pala sa tih nebesa i ličila na pregaženu životinju punu pažnje, dok on nije bio spreman da izleči te rane koje je ostavljao. Nije on loš čovek, da se razumemo, samo je porodica i takav život prosto previše za njega. Tako smo dizali decu, on je radio a novac koji je zaradio je nekako negde odlazio na meni nepoznate strane. A ja sam bila u kući dok su deca bila mala, onda bih radila i trudila se da pružim sve što mogu. Međutim, kad sam bila u sedmom mesecu trudnoće sa trećom ćerkom, moj muž je vodio računa o još jednoj porodici. Ne bih ulazila u detalje, samo ću reći da je otac bio sprečen da nekoliko godina bude u ulozi oca, dok je moj muž prihvatio da vodi računa o njima, dok on ne preuzme svoju ulogu opet. Dogovor je bio da zaradu delimo pola-pola. I ja sam zaista mislila da je to u redu, čovek je ostavio posao mom mužu, a ovaj će mu zauzvrat hraniti ženu i troje dece, i njemu pomagati tih nekoliko godina. Moj muž je dao otkaz u firmi, prestao da radi moleraj da bi radio samo taj posao. A onda, mada sam znala da taj posao nosi veliku sumu novca, shvatila sam da se žena od tog čoveka oblači puno bolje nego ikad ranije, kao i njena deca, dok ja krpim hulahopke mojoj deci, da ne šetaju pocepane. Kad bih spomenula mom mužu taj detaljčić, on bi mi odgovorio da je i on odrastao u siromaštvu i šta mu fali!!! Džaba sav moj trud da mu dočaram i vreme i uslove u kojima je on odrastao i naša deca, nije bilo šanse da on promeni mišljenje. Dakle, u sedmom mesecu trudnoće, nađem svesku u kojoj su on i ta žena upisivali svaku sumu koju je on njima ostavljao i potpisivali se. Malo je reći koliko sam ostala šokirana, zatečena, razočarana i izdana od strane onoga s kim živim. Svaka stavka je potpisana. Gde je ona primila po petstotina eura, meni je dao trideset i tri! Njoj je davao nekad i dva puta mesečno novce, dok je pod stavkom MARIJA stajalo i dalje tih trideset i tri eura! Ja odlazim u prodavnicu sa decom koja mi šapuću da im kupim lizalice od pet dinara, a ja im stiskam rukice da ćute pred ljudima, ali nemam! Nemam zato što je njihov otac gledao druge više nego njih. A kad sam ga suočila sa tim, odgovorio mi je da ne želi da ljudi pričaju o njemu loše, da se mi rasipamo, pa da oni drugi misle da im mi uzimamo kompletnu zaradu!!! Ma šta me briga šta drugi misle? Kad ja vidim da mi imamo manje nego da radi za neki minimalac? Pokušala sam da ga ubedim u drugačiju raspodelu, da uzme komplet zaradu, odvoji koliko mu treba za troškove daljeg poslovanja, gorivo i sve troškove koje može da smisli, a ostatak ravnopravno podeli na pola, ali džaba.
Pet puta u toku treće trudnoće mi je toliko pozlilo da mi je stomak pao skroz dole od bolova. Mogla sam oba dlana da stavim ispod grudi, toliko je bilo mesta. U  međuvremenu, on je kupio mobilni telefon, koji mi nije dao ni da vidim, samo iz njegove ruke. A kad, nakon par dana, nije znao da prevede nešto sa engleskog, onda me je molio da mu to pogledam. Nisam htela. Kako bih, zaboga, kad bih onda morala uzeti telefon u svoje ruke? U to vreme, bili smo podstanari, bez fiksnog telefona. Svaki put kad bih imala napade, nisam imala odakle da zovem nikoga, pa sam ostavljala decu u jednu sobu, a ja kao Baltazar šetala po ostatku kuće, trudeći se da ne jaučem na glas, da me deca ne čuju. I svaki put bi on došao kad su bolovi prošli, a ja umorna od njih, spremila decu u krevet i legla. Kad sam ga suočila sa činjenicom o raspodeli novca, ne zato što tražim pravdu, već zato što trideset i tri eura mesečno nije dovoljno za ono što treba da prehrani i obezbedi četvoročlanu porodicu, vrdao je na sve moguće načine i prestao da priča. Samo bi gledao u jedu tačku i ćutao. Od tada mu je to postala praksa za svaku sledeću svađu, tj pokušaj priče. Uvek isto, on gleda u neku tačku na podu, ćuti i uzdiše. Tad mi je pozlilo jako, baš jako. Od subote do utorka sam trpila toliko užasne bolove, da nisam mogla da pričam. On je zvao hitnu da dođe i odgovarao umesto mene, polovične odgovore, ali su mi bar davali inekcije protiv bolova. I tako četiri dana. U utorak popodne je radio moj ginekolog, a iz hitne su me poslali kod njega. Kad me video onako bledu, iscrpljenu, pred smrt, samo ga je pitao šta su mi to radili toliko dugo, pobogu? Odmah me je poslao u bolnicu, gde su mi sanirali bolove kroz infuziju. Ostala sam nedelju dana. Svaki dan bi on dolazio, dovodio mi ćerke, doneo po flašu vode i jednom plazmu. Jednom je doneo pola kilograma zelenih kajsija, koje sam vratila jer nisam mogla da jedem. Za to vreme, dok sam boravila u bolnici, on je dobio isplatu od petstotina eura. Kad sam se vratila kući, novca nije bilo. A kad sam ga pitala gde je, rekao mi je da je potrošio na mene!!! Sednem, izračunam koliko je gorivo, koliko je čega doneo, pa izračunam duplo, čisto da ne bih nešto zaboravila i dobijem sedamdeset eura troška. Ni za to nisam dobila objašnjenje gde je novac odlazio. U svakom slučaju, iako sam otpuštena kući na strogo ležanje, šest dana kasnije smo se selili. A u toj selidbi su ljudi koji su nam pomagali ostajali zatečeni koliko on ne obraća pažnju na moje zdravlje, niti zdravlje tog nerođenog deteta. Nije mu bilo bitno da mi oslobodi krevet, ako me zaboli, da mogu da legnem malo da odmorim, pa nastavim dalje. Nije mu bilo bitno da montira kuhinju prvo, da mogu da osposobim ono što je najvažnije kad imaš malu decu, a on dotle nek namešta sve ostalo. Nije mu bilo ništa, jer je on imao plan u svojoj glavi koji nije podrazumevao ništa vezano za moje želje, a ni mogućnosti. Od tog mog sedmog meseca trudnoće jedva da smo pričali narednih godinu i nešto. U bolnici mi je rečeno na ultrazvučnom pregledu da nosim bebu sa abnormalnom glavom. Nisam imala kome da kažem sve moje strahove vezane za to. Nisam imala kome da kažem da se užasavam činjenice da  treba da rodim dete koje znam da niko neće prihvatiti jer postoji mogućnost da neće pričati, šetati, sedeti, jesti ni živeti normalno, ali da ću ja to dete voleti i brinuti  o njemu onako kako jedna majka može da voli. Nisam imala sa kim da isplačem budući život koji me čeka, niti poslednje dane ovog, nazovi normalnog. Nisam imala novca da odem privatno na ultrazvuk, jer je nestao netragom, a moj ginekolog je imao neke vezane smrtne slučajeve, te sam ga čekala mesec i po dana da se vrati na posao. Sama sam se pripremala za sudbinu koja me čeka, jer nikog nije bilo ko bi hteo da čuje. Najviše je bolelo što on nije bio tu. Tad, kad je najviše trebao. Ušla sam u deveti mesec. Još uvek nisam ubedila muža da probije zid i provuče cevi od peći u kupatilo, da i ono bude zagrejano. Za tri dana moj ginekolog je počeo da radi. Otišla sam tamo skupljajući svu hrabrost koju sam imala. Ali sam se srušila kad sam ušla u ordinaciju, počela da jecam te mu jedva ispričala šta su mi rekli u bolnici. On je prvi koji je hteo da čuje. On je jedini koji je hteo da čuje. Momentalno me je uzeo za ruku, odveo sprat niže u prostoriju gde se radi ultrazvučni pregled, isterao čoveka kog su upravo namazali gelom, legao me na sto i četrdeset i pet minuta pregledao svaki milimetar stomaka, tražeći sve što može da vidi. I video je. Da je beba normalna, da je sve u najboljem redu, čak je rekao da će biti muško, što nisam želela. Na kraju, išla sam kući plačući. Ne znam da li zato što sam s nekim podelila moje strahove, što do tad nisam imala s kim, što treba da rodim muško a ne želim, što se vraćam u zategnutu tišinu doma svog ili zato što je prosto trudnoća drugo stanje gde ne vladaš svojim emocijama najbolje? Nisam mogla biti mirna, ipak. Taj prvi ultrazvuk me je kopkao više od svega na svetu. Kad je došlo vreme porođaja, zapravo kad sam rodila ćerku, skočila sam sa stola da vidim bebu! Dve babice su legle na mene, da me vrate na sto, babica koja je držala moju S. je ostala zatečena, a ja sam samo vikala da hoću da je vidim, jecajući od straha. A one se pitale šta mi je sad, kad sam bila hrabra do sad. Tad sam im rekla koja mi je doktorica rekla za abnormalnu glavu. Imale su milion komentara kako ta žena nije normalna itd itd itd, ali su mi odmah doneli moju bebu i preda mnom je izokretali na sve strane, brojeći prstiće na rukicama i nogicama da ih sve vidim. Moja ćerka je rođena normalna! I dalje, nisam imala s kim to da podelim. Vratile smo se kod mojih roditelja, pošto moj muž baš taj dan pravi tu cev za grejanje kupatila. Tek je naveče došao po nas. Ili sutradan, ne sećam se. Moja mama je bila tih prvih šest dana kod nas, da nam pomogne. Kako je za sedam dana bio rođendan mojoj V, a nismo mogli zvati ljude, što zbog porođaja, što zbog babina, meni je bilo jako žao, pa sam ustala samo da napravim  tortu na brzinu, pa da opet legnem. Ali, kad je mama to videla, prišla mi je i rekla da kad mogu to, mogu sve, a uostalom mom mužu smeta kad je ona tu, pa se ona vraća svojoj kući. I posle V sam imala užasne bolove posle porođaja dobra tri meseca, dok mi nisu spustili želudac koji se digao nekih dvanaest centimetara, a posle S sam imala bolove naredne dve godine. Naravno sama. Tih šest dana je bila sva pomoć koju sam imala.
   Pokušavala sam da se pomirim sa mužem, naravno. Pa ko može da živi pod istim krovom, da ne komunicira? Ali, nije baš bilo uspeha. Kad mi je S napunila godinu dana, odlučila sam da je dosta. Trebala mi je pomoć, da bih mogla preuzeti život u svoje ruke, a nisam imala nikoga, sem roditelja. Nakon što sam nekoliko puta tražila normalnu komunikaciju sa mužem, bezuspešno, odlučila sam da odem od njega. Spakovala sam decu u auto i uputila se kod mojih. Nije ni trepnuo dok smo odlazile. Ni okrenuo glavu, ništa. Samo je sedeo, gledao u tačku na zidu i pušio. Kad sam ispričala mojima o čemu se radi i tražila da mi pomognu, čuvanjem dece da mogu da radim, mama mi je kratko i jasno rekla: "Kad si znala jesti govna do sad, sad idi i jedi ih do kraja!" Vratila sam se nazad potpuno slomljena. Njega sam zatekla u istom položaju u kom smo ga i ostavile. A kad je video da nemam gde, omiljena rečenica mu je postala:"Ako ti se ne sviđa, traži bolje!"
  Svašta sam probala, ne bih li od naših života probala da napravim nešto što iole liči na porodicu. Kako god bih okrenula, ostala sam sa decom, a on je vodio život za sebe. Radio i spavao. Bože, koliko li samo može spavati, to je čudo jedno!  U stanu u kom smo bili, pojavili su se miševi. Prebrojala sam trideset i pet miševa koje smo uhvatili, a bilo ih je još, samo nisam više brojala. Sve vreme sam ga molila da nađemo mesto gde ulaze, zatvorimo ga i rešimo problem. Pristao je tek negde oko proleća. Ali nije ga našao. U to vreme nisam spavala. Noćima sam sedela i pazila da mi miševi ne šetaju preko dece. Jutrom bih oprala sve površine koje smo koristili preko dana, da budu čisti za korišćenje, sve tanjire, suđe, sve što nam je bilo potrebno. I tako svaki dan. I tako svaki dan kad bi se vratili iz šetnje.
  Do tog momenta našeg braka, prvo smo stanovali kod mojih, zatim se odselili, pa su nas molili da se vratimo, vratili se, opet otišli na stan, opet kod mojih, pa u taj preselili. Prvi put smo otišli od mojih nakon nekih godinu dana zajedničkog života. Misleći da treba da živimo kako moji roditelji kažu, nikad nisu odustali od pritiska da uradimo po njihovom. Prvo su, dok sam bila trudna, a u trudnoći se često dešava da čim oči otvoriš, moraš ići u wc, čim utrčim u kupatilo, tata bi mi zavirio u sobu i video da nisam namestila krevet, pa bi pretio da će mom mužu reći kakvu on to ženu ima, aludirajući na abortus i priču o tome. Nije znao da je moj muž znao tu priču. Isto tako nije znao da B., čovek koji me je silovao, nije odustao od toga da bude blizu mene ni tada, kad sam već bila u braku, te je tražio od mog muža da mu bude partner u nekom biznisu! Ni ja nisam znala da je moj muž mislio da me brani tako što nije hteo da uđe u nikakav biznis sa B. Uglavnom, mama je, s druge strane stalno nešto aludirala oko novca. Ja pojma nisam imala, usled teške trudnoće sa V. o čemu se radi, misleći da su se dogovorili oko svega mimo mene, što bi bilo normalno. Ali nisu. Mama je očekivala da moj muž plati pola troškova, a ovaj nikad nije imao para, jer nije imao redovnu platu, a od privatnog posla niko ne zna gde je novac otišao. A ja sam za to saznala mnogo godina kasnije. Isto tako, kad bih jutrom spremila moju J. za zabavište, moj tata je mislio da treba da ide u trenerci, a mama da je trebam lepo obući jer ima lepe robice i žensko je, pa su mi je skoro svaki dan vraćali u sobu da obučem nešto drugo što je neko drugi zamislio. Dok su, u isto vreme u zabavištu komentarisali da je moja J. dete koje je uvek uredno i nikad nije došla bez frizurice. Niko nije ni pitao koliko je meni bilo teško jednom je obući, kamoli dva puta u tako kratkom periodu, pod tolikim bolovima. To je trajalo toliko dok nisam doživela pred nervni slom. Momenat suženja svesti, gde je sve nekako lelujavo, a vidim samo moje roditelje koji stoje jedno kraj drugog, u isto vreme pričajući o mojoj nesposobnosti na dva različita načina, ne odustajući ni jedno, ni drugo, dok moj muž leži u sobi i nema nameru da dođe i kaže nešto u moju odbranu! Nakon toga, psihološko lečenje, ako se to tako zove, ne bih li došla sebi. Na kraju, odlučila sam da ću sama izaći na kraj sa sobom, jer psihološko lečenje traži hobi, a ja nemam vremena za to, sa troje male dece i gomilom miševa u kući, nespavanjem celu noć i mužem koga nemam!
  Tad smo otišli prvi put od mojih. Otišli smo kod one žene čiju porodicu je moj muž finansirao poslom njenog muža. Bili smo tamo par meseci, gde je moja V. imala šest meseci, a meni otkrili žuticu! Pošto svi u porodici mog muža imaju antitela posle preležane te žutice ,i ja kao nosilac istog prezimena, sam bila podvrgnuta silnim pregledima, ali kod mene nije bilo posledica. No, na stranu to, za sve koji nisu imali prilike da iskuse kako se osećaš, dok traje žutica, to je isto kao da imaš pet najgorih gripa u isto vreme, a nemaš temperaturu, samo osećaš užasnu slabost. Pri tom moraš voditi računa da opereš sve što koristiš za sobom, da ne bi nekog drugog zarazio. A ja sam u tim uslovima, živela u kući sa mojom V koja je bila stara šest meseci, mojom J, starom šest godina, tom ženom, njenom decom starosti od osam, deset i dvanaest godina i mojim mužem. Došlo je dotle da sam ja jutrom spremala svu decu za školu, dočekivala ih iz škole, pravila doručke, ručkove, večere, kisela testa i kolače, dok je njihova mama noću bila budna, a danju spavala. Budili smo je da gleda seriju u osam naveče. Ja sam radila domaće zadatke sa njenom decom, sredila da joj najstarije dete prođe godinu, zbog porodične krize je jako popustila u školi. Ja sam ona koja je shvatila da njeno dete koje ide u peti razred ne može da uči zato što čita tako sporo da kad završi rečenicu, zaboravi šta je počelo da čita, pa sam ja čitala umesto nje, ne bi li zapamtila o čemu se radi. Tako je prošla razred. Najstarije dete je imalo pedeset i osam kilograma kad smo doselili kod njih, a tri- četiri meseca kasnije, kad smo odlazili, imalo je sedamdeset i pet! Željno svega, trpalo je u sebe sve što napravim. U tom periodu, dok smo stanovali kod njih, mojoj J. je bio šesti rođendan. Ja sredila kuću dan ranije, tad sam i napravila torte, a na sam dan rođendana sam trebala finiširati sve i napraviti ručak. Međutim, moja J. nije bila dobro. Zamolim ženu da ispeče zamrznuti pomfrit, ispeče šnicle koje sam pripremila i napravi supu iz kesice, a mi idemo u drugi grad, kod privatnog doktora. Nakon pregleda, moja J. je morala na svakih petnaest minuta da popije jednu kašičicu vode i to je bilo sve, do sutra! Žuč joj je bila pred pucanje! Detetu od šest godina!!! Nije mi pričala o tome šta je brine, a možda nije imala vremena od mog posla, ne znam. Tek, znala sam da je nervoza u pitanju i da danas, pošto čekamo goste, ne možemo pričati o tome. Kad smo se vratili kući, žena je ribala pločice u kuhinji, koje sam ja juče oribala, a od ručka je sve stajalo tamo gde sam ostavila, pa sam tako sva, umorna od žutice, od stresa, od života, od borbe, napravila sve sama. Onda odem da proverim torte, kad tamo.. deca su svaku prstima uništile, ližući šlag sa njih. Brzo sam napravila novi, sklonila tragove i prekrila ih. Gosti su došli i čuli da moja J. ne može da jede, pa nisu ni oni. Kako da jedeš rođendansku tortu deteta koji je ne sme? Samo su deca sa kojima smo stanovali jela. Ubrzo posle toga, J mi je ispričala da joj smeta što joj ne daju da se igraju njenim igračkama, a njoj ne daju. To je bio razlog zašto je dobila napad. Onda sam odvojila u našu sobu igračke koje ona nerado deli, ostale ostavili u dečijoj sobi, i više sam pazila na nju. Međutim, najstarije dete te žene nas je pokralo. Uzelo je novac iz mog novčanika namenjen za moje lekove, sitninu koju smo ostavljali u neke činijice po sobi, napravilo je ogroman račun u radnji gde smo upisivali... Tako smo se iselili odatle i vratili kod mojih dok ne odemo opet, jer se i tamo sve ponavljalo.
    Otišli smo još jednom u podstanare, a onda našli kuću iz koje se rodila moja S. Tamo se izdešavalo ono sa miševima i prestankom komunikacije između mene i mog muža. A onda smo se moj tata i ja zezali na račun ljudi koji su dobili neke velike novce na akcijama. Kako suludo velike sume novca daju za stvari koje ne vrede ni pola. Tako je počela priča o njihovoj kući. Ja sam rekla da verujem da bi za nju dobili i četrdeset hiljada eura iako ne vredi ni dvadeset i pet, realno. Kladili smo se i iz tog razloga sam ja lepila oglase po gradu, a tata otišao u agenciju da vidi koliko bi mogao dobiti. Obećao mi je da, ako prodaju, ja dobijam svoju kuću, a oni će sebi kupiti. Bilo je lepo razmišljati o tome, ali se nisam previše nadala. Znala sam da će uzeti nešto što njemu odgovara. Tako je i bilo. Došli kupci, kupili našu za tih četrdeset, a moj tata kupi preko puta njih, tri put veću za trideset i sedam hiljada!
  Kuća kao kuća je divna, ima tri stana odvojena, falilo je predsoblje i kupatilo u druga dva, što smo i dogradili, ima ogromno dvorište i još veću baštu u sklopu kuće. Problem je bio što smo opet bili svi zajedno. Iako smo dali kaparu za kupovinu jedne kuće i hteli kupiti drugu, samo ulicu dalje od te, moj tata je odlučio da je ta velika prava stvar za nas. Tad je nastupio moj sledeći krug pakla, gde nisam mogla da se izborim ni sa mužem, ni sa njima. Život u toj kući je trajao više od deset godina.
   Tu sam doživela uživanje moje dece, što smo svi na okupu, što imaju društvo u ulici, što imaju mesta za igranje, koje nije bilo njihovo. Tu sam doživela pokušaj dogovora sa mužem da poštuje odluku mojih roditelja da nam pruže krov nad glavom, iako su bili već stariji. Bezuspešan, naravno. Tu sam doživela da pokušam na lude načine da doprem do mesta u sopstvenom braku, te sam pokušala sve, od potencijalnih planova za neku našu budućnost, izigravanja prave domaćice, psihologa, pedagoga, prijatelja, sapatnika, druga, ne znam ni ja čega sve ne. Ništa nije dovelo do rezultata. Na kraju, ostalo mi je da budem samo žena. Kako smo već duže vreme bili u lošim odnosima, bilo mi je teško, zdrave pameti, biti žena čoveku kome nisam bila ništa sem krpe i metle i nekoga ko vodi računa o njihovoj deci, počela sam da, s društvom koje je dolazilo kod nas, isključivo noću kad devojke zaspu, pijem. Sve je stvar prakse i kondicije, tako i to. U početku, bila mi je potrebna čaša od tri decilitra vode da popijem najmanju čašu, poput naprstka, rakije. Vremenom, smanjivala sam vodu, dok mi više nije ni trebala. Ne svako veče, ali često bih sa društvom popila koju. Bilo je to izuzetno teško vreme za mene. Nigde nisam pripadala, sem deci, a bila pritisnuta od strane svih. Piće nije pomoglo da budem žena čoveku sa kojim već odavno nisam imala ništa zajedničko, sem dece. Posle nekih tri- četiri meseca praktikovanja ispijanja domaćih rakija noću, ustanovili smo da je najlepša ona od divlje kruške. Pre toga, sve su bile iste. A onda, jednu noć, pili smo nas troje. Moj muž, kum i ja. Ja sam bila posebno opterećena, jer je moja V. već godinama imala problema , a ja bila jedina koja ih je rešavala, uz malu pomoć mame, a gde su virusi koji napadnu jednu ćerku, pa dve, pa opet jednu i tako u krug? A gde je patnja sa vaškama u tri kose duge do dupeta? A gde je život, sam po sebi, gde nemaš vremena da ga živiš? A gde su ljudi koji su me budili jutrom u pola sedam da im gledam u šolju ili karte i ostajali do tri iza ponoći? A gde su roditeljski, treninzi i ostale aktivnosti koje podrazumevaju da ih mama vodi? U tom periodu, živela sam po inerciji, a znala sam da kraj doći mora. To veče, pili smo nas troje. Pili dok nisam videla da sam preterala. Onda sam pogledala u flašu i videla da je ostalo dva prsta pića pri dnu! Napolju zima, sneg, a meni  vruće, loše. Kum me vodio do kapije  i nazad da dođem sebi. Pokušao da me natera da povraćam, bezuspešno. Na kraju, pala sam na krevet onako obučena, u dnevnu sobu, na stomak, a iz svake moje pore na telu, izbijala je rakija. Pekla me je koža. Kum je bio taj koji je otišao do naše spavaće sobe i doneo mi ćebe da me pokrije. Tad sam odlučila da je dosta! Put koji ne vodi nigde. Nikad više nisam popila više od dva pića, a i to samo u društvu, kad je neko slavlje, gde je kao normalno da se popije.
  Moja deca ne znaju za tu moju epizodu. Ne sećaju je se, verovatno zato što su spavale svaki put kad bi velika mama upala u loš pokušaj da reši situaciju u kojoj sam. Moja deca su bila zaštićena od svake naše priče, svakog pokušaja da rešimo bilo šta, mojih monologa i njegovog ćutanja. Moja deca su imala mamu koja ih vodi u šetnje, radi s njima domće zadatke, rešava sve situacije, priča sa njima, leči ih, mazi, pazi, raduje se, smeje, peva, igra i šta sve ne.. Ali moja deca pamte retke trenutke kad je to sa njima radio on. Njihova mama je noću plakala, a danju davala više nego što je imala. Ili mislila da ima. Njihova mama je bila tu svaki tren njihovog života. ali one i dalje pamte te trenutke provedene s njim. Elem, moj muž jedno vreme nije hteo da radi. Tražio je izgovore u zdravstvenom stanju u kom se nalazi, tj zračenje smeta tim antitelima koje ima kao posledicu žutice, stoga ne može da radi. Meni ne smeta ništa. Napadi koje sam imala u trudnoći su se manifestovali kao dva velika kamena i gomila malog kamenja u žuči. Imala sam dvanaest pomerenih pršljenova i zabranu da dižem bilo šta teško, pa sam radila po prodavnicama, bašti koja je skoro jutro velika, ne pitajući dokle, već šta još mogu, jer znam da moram. Radila sve i svašta ne bih li uspela da se izvučem iz tuđih potreba, želja i mogućnosti.
   Trčeći tako između svih, izgubila sam jedino što, zapravo, imam- sebe. Realno, deca nam dođu u život i odu iz njega, tražeći neke svoje puteve. Roditelji su nas doneli na ovaj svet, ali nas trebaju pustiti da mi živimo naše živote u nekom momentu. Prijatelji dođu i odu, partneri su u redu, ako nam odgovaraju. U svakom slučaju, svi oni su samo deo naših života, dok smo sami centar toga upravo mi. A ja sam od trke za svima i svakim zaboravila ko sam ja i šta je moja uloga u sopstvenom životu!  Bila sam zaboravljena, sem kad drugima trebam. A takvi kao ja trebaju svima, kad su nam svi drugi važniji od nas samih. Začarani krug iz kog se teško izlazi. Meni je bilo bitno da su deca podmirena, kuća sređena, roditelji opremljeni- o njima posebno u ovom periodu sledi neka tamo druga priča. Bila sam rob sopstvenog života, a nisam znala ni šta živim. Upotrebljena, isceđena, ignorisana, nebitna, malo je reći da sam živela život nedostojan postojanja. I uvek osmehom skrivala nervozu. Samoj sebi sam ličila na sopstvenu dvorsku ludu, kojoj će glava biti odrubljena ako posao ne obavi kako treba. I dalje su noći bile moje saputnice. Sav nemir koji sam nakupljala danju, noću bih isplakala u nadi da će neko doći i spasiti me od sopstvene ludosti.
  Koliko je to vreme postajalo teže, toliko je celo moje biće vrištalo da je dosta! Zaista dosta, više nego dosta! Ali, kako da završi priču onaj koji nije svoj? Kako da prekine nešto što ga drži u priči koju jedino zna da živi? Kako ljudi uopšte žive svoje živote? Kako se bude zaista srećni, istinski živeći svaki osmeh na licu? Kako uspeju da im oči sijaju, ne zato što se pretvaraju, već što se zaista raduju? Mislim, ja sam se zaista istinski radovala zbog svakog uspeha svoje dece, i bilo čijeg drugog. Ali zaista, onako, iz dubine duše, čistog srca, zapravo bih se obradovala svaki put kad neko  uspe da svoj život učini lepšim. Ali svojih uspeha, sem dece, nisam videla. To je moralo da se promeni, i to potpuno! Ali kako?
  Moj drugi brak je bio potpuno beznađe. Očaj očaja u koji sam pala negde na polovini tog puta je nešto što rečima ne može da se opiše. Danas sam neizmerno zahvalna baš tom stanju! Danas, to stanje ne bih menjala ni za šta na svetu. A nakon još jedne priče, počinje ono što, zapravo želim da kažem ovim blogom- kako sam se ustala. Kako se izborila sa svim što me je opterećivalo. Želim da vam ispričam još deo o saživotu sa mojim roditeljima i verovatno posle toga, počinje to divno, nimalo lako, novo poglavlje. 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad