Skip to main content

Iluzorni sistem vrednosti

   Već neko vreme sam suočena sa pojmom vrednovanja sopstvenih kvaliteta. Interesantno je i to što, dok razgovaram sa drugima koji imaju taj problem, uočavam isti i kod sebe. Logično, što zračim, to je oko mene. Ne, nemam pogrešnu sliku o nikome. Apsolutno svi smo vredni. Apsolutno svi imamo sve u sebi. To SVE podrazumeva i dobro i loše, ma kako to nekom zvučalo. Mišljenja sam da sve filtracije dobrog i lošeg u ovoj našoj dimenziji zvanoj Zemlja imaju svoje mesto i vreme i razloge postojanja. I mislim da svako od nas ima ulogu u svemu. Ukoliko smo direktno suočeni sa našim suprotnostima, smatram da ih trebamo prihvatiti, preispitati, doneti zaključak, integrisati, otpustiti i oplemenjeni otići dalje svojim putem. Koliko dugo ćemo ostati u tom suočavanju je naša lična odluka i na, nju ne bi trebalo niko da ima pravo da odlučuje. Ali, mi kao mi, često imamo potrebu dati svoje mišljenje i onda kad nas niko ništa ne pita, te s time otežati već dosta tešku situaciju. Ništa nam u živote ne dolazi ni slučajno, ni bez razloga. Ako taj razlog postoji, zašto bežimo od njega, spuštajući glavu i trpeći te teške situacije činimo ih još težim i sebi i okolini?
   Ako to spuštanje glave ponovimo dovoljan broj puta, počevši od sitnih stvari sa kojima ne želimo da se bavimo u datim momentima, a koje nas kasnije ipak tište, pa sve do situacija koje nam više ne dozvoljavaju luksuz podizanja iste, jer smo navikli na pomenuti položaj, mi čitav naš život i funkcionisanje u istom podređujemo tome naučenom obrascu. Bezmalo puta sam ponovila da energija nije nit. Ne možete mrziti određenu osobu i zamišljati kako je ta mržnja samo nit koja povezuje vas sa tom određenom osobom. Energija nije nit, ona je sveobuhvatna, prožima sve aspekte našeg postojanja. Ako mrzite tu jednu osobu, vi umanjujete plemenita osećanja prema svima ostalima samim držanjem toliko negativne emocije prema bilo kome ili bilo čemu. Isto se dešava konstantnim vraćanjem u prethodna traumatična iskustva. Energija prožima sve, integriše se sa svim i na kraju, dobijemo ukupnu vrednost onoga što jesmo, te to i dobijamo. .
   Zvuči logično, zar ne? Da, i meni. Zašto onda dolazimo u situacije da ljudi koje vidimo kao ekstremno kvalitetne, visoko moralne, plemenite, sposobne (slobodno dodajte kvalitete po sopstvenom nahođenju) nemaju visoko mišljenje o sebi i gube se u moru manje kvalitetnih (osvešćenih) ljudi koji grabe sve pred sobom i ne biraju sredstva za uspeh? Zašto se takve osobe konstantno preispituju i, po pravilu misle da je do njih svaka situacija koja je krenula naopako? Zašto takvi ljudi generalno imaju problem da naplate svoj rad? Teškoće da nađu ljude slične sebi? Zašto se masa takvih ljudi sama snalazi u vrednovanju sopstvenih vrednosti i iluziji iste? Iluziji jer, ko je merodavan da nam nekim mernim jedinicama dodeljuje ono što mi već posedujemo?  Prihvatanjem opštih pravila vrednovanja, mi sputavamo sopstvenu sposobnost da volimo. Sputavamo je žaljenjem što nismo u ovom ili onom oboru, koji nam je nametnut kao dobar ili podoban. Postajemo žrtve sopstvene nesposobnosti da se odupremo pripadnosti bilo kome, jer smo po prirodi jedinstveni, posebni, a željni grupe i pripadnosti. Zbog takvog načina razmišljanja, mnogi ne uspevaju da se odupru jazu između želja i prilike, stoga upadaju u razna prihofizička stanja nedostojna bilo kog živog bića. Rasporeni između neprepoznavanja sebe i potrebe za određenom jedinicom mere koja će nam dati eksternu vrednost, zapinjemo u sopstvenom blatu vrednovanja nas samih u odnosu na druge, najčešće dijametralno različite osobe od nas samih i ostajemo u ubeđenju da su oni mnogo bolji od nas
  Često, sve ćešće mi se dešava da ugostim osobu koja je prvenstveno izuzetno prijatno društvo i baš takvu energiju ostavi iza sebe, a onda me nazove da mi se izvinjava na smetnji, što se zadržala više nego što je pristojno ili već neki sličan razlog! I džaba sva moja ubeđivanja da nam je svima bilo izuzetno prijatno i da nema razloga za takve misli. S druge strane, oni malobrojni neizbežni od kojih zazireš i na ulici, ma koliko kratko ostali u našem okruženju, ostave onaj grč bespravno oduzetog vremena, energije, života i smisla. I nikad, ali nikad ne pomišljaju da nisu dovoljno vredni baš te naše velikodušnosti.
  Prosto me interesuje taj iskonski uzrok generalnog problema kod mnogih- priznati svoju veličanstenost i dati joj vrednost? Pri tom ne mislim na ljude koji nisu spoznali svoje potencijale. Niti mislim na one koji misle da jesu. I na kraju živeti tu vrednost punim potencijalom.
  Dok razmišljam o drugima, ne mogu da ne mislim i o sebi i situacijama sa kojima se susrećem. Radim. Radim ono što ja jesam. Radila sam to ceo svoj život. To jesam ja. Kako upakovati ono što jesmo u neku formalnost koja je potrebna da se prikažeš svetu koji to traži? I da li svet traži formalnost ili ja tražim način da se upakujem? Da sebi dam formu koja liči na tamo neke... A da li sam ja to? I šta raditi kad znaš šta jesi, a ne želiš da se upakuješ? I kako da vrednujemo sopstvene kvalitete- kao bolje ili gore od drugih? Moja parola, ipak ostaje da smo svi samo- drugačiji.....

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad