Skip to main content

Moje viđenje naivnosti

   Ispričaću priču za koju mislim da je na nekim suptilnim nivoima vrlo istinita. Susrećući se sa određenim tipovima ljudi, ako pogledamo dovoljno duboko, možemo utvrditi uzrok određenih obrazaca ponašanja. Ovo nema veze sa psihologijom, niti tim načinom pogleda na život.
  Postojao je On, Sve što jeste. On je bio onaj koji je hteo da se prošiti u svojoj Svesnosti, te je stvorio produžene delove sebe, koje je nazvao Anđelima. Neću ulaziti ni u ovu hijerarhiju. Ko želi, može da istraži sve na tu temu. Anđeli su živeli u bezuslovnoj ljubavi sa svojim  Stvoriteljem. U njegovom krilu su bili apsolutno zaštićeni, uljuljkani i beskrajno voljeni. Nikad se nije desilo da bilo kakva sumnja prožme njihovo biće, jer sve što je bilo oko njih, bilo je zarad najvećeg dobrog svih. Živeći tako beskrajno dugo, ta sigurnost, ljubav, beskrajno u svemu, poverenje je bilo jedino za šta su znali. To savršenstvo samog simbioznog postojanja nije imao potrebe da preispituje bilo šta. Prosto je sve izrečeno bilo tako kako jeste. Zato nikad nisu bili u mogućnosti da se zaustave i pitaju da li je to baš tako....
   Tamo negde daleko, u nekom Univerzumu, na trećoj planeti od malog Sunca, jedna planeta je privlačila pažnju svojom lepotom. Bilo je predivno gledati je sve od trena kad je nastala, do vremena koje je sada, Kako bi se približili što više, da je bolje pogledaju, Anđeli su snižavali svoju vibraciju da bi bili podesni da što više priđu toj planeti. Što su joj bili bliži, shvatili su da je ona lepota koju su prvobitno videli je pod napadom bića koja žive ili posećuju samu planetu. Svaki dalji korak bliže je značio videti sve veća stradanja na samoj planeti. Iz bezuslovne ljubavi prema Njemu i njegovoj kreaciji, odlučili su doći da pomognu. Inkarnirali su se na samoj planeti.
  Inkarnacija je i za njih izuzetno traumatično iskustvo. I oni zaboravljaju svoje poreklo, kao i svi koji dođu na našu planetu Zemlju. Zapravo, ogromna većina nas. I oni moraju da prođu sve sistemske obuke od prvih trenutaka dolaska na planetu, do trenutka.... kad više nema nade da se setimo ko smo te podlegnemo sistemu u potpunosti ili negde neki nagoveštaj uhvatimo koji nas, do nekle vrati na našu nameru. Dok smo u sistemu, mi smo i dalje poslušni Anđeli Njegovi, te ne ispitujemo mnogo reči, ni dela ljudi koji nas okružuju. Oni su, u našim očima, produžena Njegova ruka, samim tim rade za najbolje dobro svih. Tako ih tretiramo dok se ne podsetimo da Zakon slobodne volje daje svakom pojedincu mogućnost da bude sve što jeste. Mi, naivno verujući svemu na šta naiđemo, svakoj priči koja nam je ispričana, svakom pogledu koji nam je pokazao nešto, svakom uzdahu koji znači.... bivamo povređivani neistinom koja je upakovana u sva ta delovanja. Zato što smo mi bili dobri Njegovi poslušnici. Poslušnici koji nisu imali šta da preispituju. A ovde, sve mora da ide na vagu.
   Ovo je mnogo ispričana priča. Ne dajte da vam tuđe odluke o drugačijem načinu mišljenja, življenja i delanja umanje vašu dobrodušnost duše. Samo naučite kako da se zaštitite od toga. To je sve. Ne postoji način da ih promenite. Ne postoji način da promenite njihove odluke. Možete biti primer onoga što želite da vidite oko sebe i da opet dopustite slobodnu volju pojedinaca pri odluci da li žele da slede vaš primer. Ako ste usamljeni, pronađite slične. Mnogo je Njegovih Anđela na Zemlji danas i u istoj su situaciji kao i vi. Pitaju se zašto se njima dešava... kao i vama. Povežite se, pre ćete shvatiti šta treba da radite sa sobom. Isto tako, nemojte zaboraviti da i vi ovde imate slobodnu volju.

   

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad