Skip to main content

Ulica

   Ponekad mi se čini da smo kao mravi koji se sudaraju u nekom neobičnom usmerenom delanju pojedinaca. A ponekad kao oni koji samo prolaze jedni kraj drugih, ne primećujući ništa oko sebe. U mestu u kom sam odrasla su postojali određeni nepisani zakoni ponašanja na ulici. I oni nisu statični. Kao i sve u životu, i to se menja vremenom. Nekada, kad bi sreli poznanike, pozdravili bi ih onim blagim osmehom na licu, pored izgovorenih pozdravnih reči. A te reči bi bile nekako pune, smislene. Danas, poluzainteresovani pogled, poluspušteni kapci, bezizražajni izraz lica i ono uobičajeno: "E!". To je to. Nekad, kad sam bila dete, nije bilo bitno koliko puta si prošao pored iste osobe, uvek bi mu se javili. To je bio red. Danas, da li zato što smo porasli ili se nešto promenilo. Ako nekoliko puta sretneš istu osobu, prvi put se javite, drugi put popričate usput i obavezno spomenete onu kafu za treće viđenje na koju nikad ne odete. Nekad smo je pili, samo zato što smo se sreli toliko puta za kratko vreme. Nekada bi sreli osobu koju nismo videli neko vreme i taj susret bi završio ili razgovorom uz kaficu ili pravim prijateljstvom. Danas, retko se poziva na kafu. Pričamo preko plota sa novopridošlim ljudima, a stare čuvamo za kafe. Izgovaramo se nedostatkom vremena ili čuvanjem rutine.
    Uvek mi je bila interesantna neverbalna komunikacija prilikom susretanja na ulici. Ono, kad sretneš dobrog prijatelja, pa mu se osmehneš od uha do uha ili raširite ruke dok prilazite i ne spojite se u onaj divni, bratski zagrljaj. Ili poznanici koji se susreću, pa nisu sigurni kako će onaj drugi reagovati, te sklanja pogled u stranu na momente, pa se opet pogledavaju, dok ne dođe do onog momenta kad se trebaš javiti. I onda, različiti verbalni pozdravi prilikom tog susreta, u zavisnosti od toga kako je ko doživeo prethodne susrete. Simpatično mi je bilo gledati i one koji su, kao javna tajna, gajili određena osećanja prema nekome, te u susretima sa njima se toliko spetljaju, pocrvene, glume nedostižne ili šta već. Kako god, uvek bude baš simpatično posmatrati ih.
  Tamo gde sam odrasla i živela trideset i osam godina, bilo je normalno da se skloniš u stranu kad sretneš poznanika sa kojim ćeš stati na ulici da popričaš. Niko nikom nije trebao reći da se skloni u stranu, jer smeta prolaznicima. Zapravo, retki su momenti kad bi se tako nešto desilo. U Novom Sadu, potpuno je uobičajeno da ideš dosta brzo iza osobe koja, bukvalno odjednom zakoči u mestu. Da li je video nešto u izlogu, ili je sreo nekog poznatog. najčešće se neće okrenuti oko sebe, niti se skloniti u stranu, da ostali mogu da prođu iako je ovde mnogo više učesnika u saobraćaju, bilo pešaka, bilo motorizovanih učesnika. Mnogo je veći broj ljudi na ulici a nekako proporcionalno tome, čini mi se i neosetljivost na ostale učesnike. Zapravo, ovde mislim isključivo na pešake, iz prostog razloga što ovde nemam automobil, te nemam lična iskustva u vožnji. Kad to promenim, pisaću o tome. Za sada, isključivo sam pešak i korisnik gradskog prevoza, te jako retko taksi službe ili me neko od prijatelja poveze.
    Ono što mi je oduvek fascinantno je kako ljudi reaguju na različitost. To sam imala prilike da vidim pre dve godine, kad sam obrijala glavu. U početku, ja nisam obraćala pažnju na reakciju ljudi previše, jer mi je bilo u glavi da se ja trebam izboriti sa tom promenom koja baš takva treba da bude. Nisam želela da se opterećujem nošenjem perika koje žuljaju i ispod kojih je jako vruće, niti maramama koje takođe ne daju onu prirodnu slobodu koju moja glava prosto traži. Kako sam i građena tako da imam dosta malu glavu u odnosu na telo, mogu samo da zamislim kako to izgleda iz daljine sad, kad nemam kosu. No, kad sam počela da obraćam pažnju, bilo je svega. Od onih površnih pogleda nezaisteresovanih za ono što vide, do onih koji bi nekoliko puta pogledavali da li sam muško ili žensko ili šta već. A bilo je mnogo ljudi koji su mi prilazili misleći da imam rak i da nemam kosu kao posledicu hemoterapije, te mi nudili podršku i upućivali me u raznorazna udruženja za pomoć obolelima od raka ili mestima gde nude besplatne perike za takve poput mene. I svima bih lepo objasnila da imam alopeciju koja se otela kontroli i onda bi se ljubazno zahvalili jedni drugima i odlazili svojim putem. Sećam se jedne ženice koja mora da je doživela neke strašne momente u njenom okruženju, a koja je stajala na autobuskoj stanici dok sam ja sa svojim sinom prilazila njoj, jer me je put vodio tuda. Dakle, vidim je kako stoji i čeka autobus, a ja sva vesela pričam sa svojim sinom, dodajem mu smoki, čaj, šta već traži. Ona nas pogleda jednom, pa drugi put, pa gleda mene, pa mog sina, pa ponovo i ponovo i vidim kako joj se oči pune suzama. Sad mi je žao što sam samo prošla kraj nje, ali... treba li svima da priđem sa objašnjavanjem moje priče? Nekako mogu da zamislim putanju njenih misli, prvo šok kad je videla majku bez kose, onda dete koje je u kolicima malo, majku koja je vesela i priča sa svojom bebicom, ali i neminovnost opake bolesti koja mi je odnela kosu sa glave, a samim tim i kratko vreme koje mi ostaje da budem tako divna majka i na kraju, dete ostaje bez svoje majke a tako je malo.... Da, žao mi je što nisam stala. No, da li bih mogla ublažiti ono kroz šta je ona prošla?
   Danas, kad su mi devojke porasle i izrasle u prave lepotice, sve tri prelepe zgodne, pametne, najinteresantnije mi je šetati sa njima i posmatrati momke. Mislim da su to najkomičnije situacije koje se mogu zamisliti. Zamislite, ide prelepa devojka vama u susret, zgodna, tako je divna da ostavlja bez daha! Auuu, neko je sa njom. Pogleda, uhhh, to mora da joj je mama. A iz maminog pogleda se "čuje" Gggrrrrrr. Brzo, skreni pogled, uradi nešto. Ma, budi frajer, pogledaj, možda ti je ovo jedina prilika. Ma šta imaš da izgubiš? I onda skupe hrabrost, odmere ih od glave do pete i prođu zadovoljni. Ili ne.  Naišli bi na momke koji kad vide lepotu koja ide kraj mene, pogleda i mene pravo u oči, ali onako sa pravim samopouzdanjem. Njihovi pogledi kao da govore: "Da, gledam vašu ćerku i svaka čast! Ali sa poštovanjem! Lepa je, prelepa i srećni ste što je imate, a meni je ulepšala ovaj tren, dan, neko vreme!". Takve momke bih i ja zaustavila da ih upoznam sa mojim ćerkama. Takvi su, shvatate, veoma retki. Zapravo, mislim da sam srela samo jednog takvog. I dalje su mi najzanimljiviji oni sa manje samopouzdanja, kad je ulica u pitanju. Toliko različitih reakcija da ih je teško opisati, zapravo. Ali, od onih koji skreću pogled, prave se da rade nešto bitno, da pričaju na mobilni telefon, do onih koji se sudaraju sa drugima, ne gledajući kuda idu. I šlag na tortu, zaista mi je najzanimljivije gledati momke u parku kako treniraju na spravama, obavezno goli do pasa, da pokažu svoje pločice na stomacima ili mišiće u začetku. I devojke koje su tu, na okolnim klupama, sa zatamnjenim naočarima, kako gledaju u... okoliš :)
     Mnogo mladih mi je pomoglo prilikom unošenja i iznošenja kolica sa mojim sinom u autobus. Mnogo mladih je uskakalo u ulogu zaštitnika i pravilo mesta u istom, da bi moje dete bilo sigurno i oslobođeno gužve. Mnogi mladi su zanimali mog sina, dok se vozimo u tom istom gradskom prevozu, pričajući sa njim ili bi jednostavno pravili grimase da bi se on smejao. Mene mladi oduševljavaju i lakoća sa kojom se nose sa tim simpatičnim susretima sa ljudima. Ja nisam naišla na nekoga ko nije raspoložen, niti da me je odbio ili mi odbrusio nešto. Naprotiv, svi do jednog mladog bića sa kojim sam ja stupila u kontakt su bili divni i predivni. Ma ne samo mladih, nego svih. Mnogo mladih me je uputilo na adresu koju nisam mogla da pronađem ili pravac koji nisam znala. Mnogo mladih današnjice mi je uputilo divne reči koje ti stavljaju osmeh na lice.
    Mladi, živite, uživajte. Ništa nema loše u tome da gledate u ono što vam privlači pažnju. Naravno, u granicama dobrog ukusa. Simpatično je sve što se dešava na ulici. Simpatičan je svaki susret koji se desi, ako mu dozvolite da bude takav. Zanimljivo je sresti nekog interesantnog dva puta na ulici, a treći put se pozovite na kafu. I popijte je. Ko zna u šta se ta šačica razgovora može pretvoriti?

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad