Skip to main content

Ko to tamo....

           Ja sam spoj svega što sam preživela i doživela i upila kao svoje iskustvo u svom bitisanju na ovom svetu u vreme koje mi je dato. Važim za optimstičnog, vedrog borca koji je uspevao da se izbori sa većinom situacija u koje me je život postavio. Sa nekima se još borim. Sa nekim mirim. I sve je proces. Sve je deo nečega što je veće od onoga što se na prvi pogled čini. I sve ima svoje razloge koje mi  često vidimo tek kad se proces završi. Onda to nazivamo lutanjem ili potragom. A šta tražimo? Sebe? Ako tražimo sebe, ono što nam je uvek na dohvat ruke i na raspolaganju, jedino što nam je uvek u potpunosti dostupno, onda je potpuno zadivljujuća činjenica da uspešno nalazimo neke od segmenata koji mislimo da nam nedostaju u potpunjivanju slike o sebi. Tako smo, često nesvesni, uspevali pronaći pravu ljubav, roditi dobru decu, biti dobra deca našim roditeljima, učenici, prijatelji, kolege, savetodavci, poslodavci, radnici... šta god. I svaka nam čast.
        Nakon dugogodišnje borbe za slobodu da budem ono što sam, otkrila sam u sebi gorčinu koju sam ranije vešto sakrivala ili je nisam ni posedovala. Sve teže podnosim nepravdu, nejednakost, neravnopravnost, nemogućnost, okovanost, nasilje, pritisak... Stoga sam postala slatko-gorka mešavina ljudskog bića, koji je vedar dok god postoji nada da će biti dobro. Ali kad ona nestane ili postane daleka, postajem ogorčeni predstavnik svih ugnjetavanih u svom okruženju i šire. I uvek potkopana dobrim argumentima. Po prirodi istraživač, nemirnog duha. Stagnacija me tera na akciju,a početak svake akcije je upitan iz opreza.
       Sve ovo je teško uklopiti u činjenicu da dobro razumem da svako od nas ima svoj životni put kojim je odabrao svoje iskustvo u ovom životu. Kad moje analize završe, kad iskažem šta vidim, kad izreknem svoju gorčinu, uvek se vratim na ono što je najbitnije u celoj priči. Sami smo izabrali da budemo to što jesmo. Svako od nas. I svako od nas ima prava da bude to što jeste. Tad opet sve razumem. I sve ima smisla.
        Živeći dalje u toj mešavini koja mi se nakupila tokom iskustva koje se život zove, dolazim u situaciju da ne želim da ćutim. Ne više. Želim da komentarišem svoja iskustva, tuđa iskustva koja osećam kao svoja ili ih potpuno ne razumem. Želim da budim želju za mišljenjem. Svi ga imamo. A toliki se boje da ga kažu. Nisam malo puta bila u situaciji da mi kažu kako mi se dive što kažem što mislim, da se oni boje da urade slično u strahu od osude okoline. Čak i ljudi koje ne poznaju lično, već su samo bezlična imena na društvenim mrežama. Ja se ne bojim onoga što jesam. Nekad mekana kao pamuk, nekad nežna kao žena, ali često neko ko svoje iskustvo zna da utka u svaku situaciju koja joj se nametne na putu. Mom ili tuđem. I neću da ćutim. Ni kad sam slatka, ni kad sam gorka. Sve ima svoje razloge, a moji su meni dobro znani. I treba da se čuju, polako, jedan po jedan. I ako se zapitate ko to tamo pomera amplitude razbacanih misli. JA! I stojim iza svega izrečenog!

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad