Skip to main content

Neka moja pasuljasta opažanja

 
Mnogi me pitaju zašto ne otpustim prošlost i fokusiram se na sadašnjost. Za mene je odgovor relativno lak, ali ga mnogi ne razumeju. Mogu ja da otpustim prošlost i fokusiram se na sada, ali me to nešto iz prošlosti strefi kao grom iz vedra neba, pa dobro opalim nosom od pod, lebdeći u oblacima ružičaste sadašnjosti. Ovako, idem svesno po svojim iskustvima i učim iz njih i znam dokle sam došla i šta jesam obavila, koje cikluse završila, a one koje nisam pokušavam da odgonetnem. Na taj način, gotovo da nema iznenađenja u odnosima mene i moje porodice sa svima okolo. Kao ni u samoj porodici. Sve što se dešava je, faktički, očekivano. Bilo prijatno ili ne. Ali znamo da će određene stvari isplivati na površinu na ovaj ili onaj način.
   Teško je bilo početi život na taj način. Kao što je bilo šta teško u životu, dok ne postane lako. Koliko puta ste pitali za recept najosnovnijih jela, dok vam nisu prešla u rutinu? A kad pređu u rutinu, ne razmišljamo o tome da li su nam dali najbolji recept za nas ili su nam dali najbolje što su znali. Po navici, mi kuvamo ta jela na način na koji nam je pokazano. Onda nam postaju dosadna i uobičajena. Zatim tražimo načine da ih poboljšamo. Puno puta čujemo predloge drugih ljudi, ali ne dopru do nas, jer ni po čuvenju nam nisu dovoljno interesantni ti recepti. Zatim upadamo u kolotečinu, jer ako ništa nije dovoljno dobro da nas natera da probamo promeniti ono što radimo, onda ćemo raditi isto kao i do sad, jer je to najbolji način. Godinama kasnije, neko dođe i prezentuje nam potpuno novu postavku stvari. Nama do tad, čisto iz inercije, nije ni palo na pamet da može da se sprema na taj način. Voljni smo da pokušamo, željni promene koja nam prija. Napravimo prvi put, oduševimo se. Zatim nastavljamo praviti isto jelo na potpuno novi način dok nam ponovo ne postane rutina i ponovo upadamo u obrazac inercije u kome smo godinama živeli. I tako ukrug, dok se ponovo nešto debelo ne promeni, da nas natera da pokušamo nešto drugačije.
   Naravno da ne pričam o jelu, nego o životu. Ja ne volim obrasce, iako živim po njima. Po inerciji. Uljuljkani u ono što  znamo i što nam daje kakvu-takvu sigurnost da nećemo pogrešiti. Zato što ne volim obrasce, trudim se da ih eliminišem iz svih ćoškova svog života. A kako da znam da li sam u obrascu ili ne, ako se ne okrenem u prošlost, gde su oni i nastali? Ignorisanje prošlosti zarad lažno potpuno ispunjene sadašnjosti za mene je pomalo lenjost. Jer ono što smo bili juče, danas dolazi na naplatu. Ako smo juče odlučili da živimo po novim merilima, ko nam garantuje da nas neće klepiti nešto od pretprošle godine? Ili od pre dvadeset dve? Kod mene više nema previše iznenađenja, sve je postavljeno tamo gde treba da bude, a ono što iskrsava je nešto što datira od mog postanka u ovom životu, a što treba da savladam. I smatram da je ovo sad poslednja stvar koju moram da uradim iz tih nekadašnjih dana. A dok to traje, pisaću o toj prošlosti. Pisaću zbog sebe, jer toliko stvari ima koje sam zaboravila da su se desile, jer sam te lekcije savladala, stavila u fioku i zaista zaboravila na njih. A ima i onih koje mi vršljaju po životu pretendujući da postanu glavni faktor, ne pitajući me za mišljenje. Ako se suočim sa njima, postaće samo mrtvo slovo na papiru i stavljene u već spomenutu fioku. Radije ću tako, nego da ih ignorišem, praveći se da ne postoje, jer je sve ostalo u mom životu sada zaista za uživanje. Radije tako, nego da se pravim da do odluke da će sve da mi bude pozitivno, nisam ni postojala. Pošto je malo pozitivnog bilo nekada. Radije tako, nego da bacim taj deo svog života negde gde ničemu ne služi, kad me je naučio toliko toga da sam mu neizmerno zahvalna.
   Neki su rekli kako znam da kukam i da se pretvaram u ulogu žrtve dok pričam o tome. Ah, kako malo razumeju! Ulogu žrtve sam imala, dok nisam odlučila da ću da je promenim. Dok je nisam prigrlila toliko, znajući da sam je sama izabrala pre nego što sam došla na ovu planetu. Uloga žrtve me je prekalila za život kakav sada živim. Odgovornost koju imam prema sebi me je naučila da sve uloge koje sam nekada imala, i te kako imaju značaja za ono što sam danas. Iz milion razloga. Jedan od njih je što te uloge prepoznajem u drugima i mogu da im pomognem na tom putu preuzimanja života u svoje ruke. Malo li je? Ako deset ljudi čuje i posluša, ja sam zadovoljna. Tih deset će ispričati nekome, ko će uraditi nešto, pomeriti se, učiniti svoj život lepšim. A ko im može to bolje preneti od onoga ko je to prošao?
     A na kraju, koliko mi to znamo o svemu i svačemu je samo stvar naše otvorenosti prema istini. Kad kuvate pasulj, stavite luk, možda malo zeleni i to je to, kao neki osnovni recept. Onda vidite da može da se stavi suvo meso, slaninica i šta sve ne, da bi bio puno bolji. Zatim dodate i krompir, pa dobijete neki potpuno novi ugođaj. Onda neke začine koji su neobičniji za naše područje, tipa kari, kurkumu, čili... I uživate u svim promenama koje vam taj obični pasulj daje. Onda postanete vegetarijanac, pa sve što ste do tad stavljali u njega menjate. Umesto mesa, stavite kukuruz, grašak itd. I kad pomislite da imate idealan recept, upalite tv i vidite neku američku seriju o kulinarstvu, gde imaju biljke i začine iz skoro celog sveta, a vi niste ni čuli za veliku većinu istih. O ukusu, tekstruri, mirisu istih da ne pričamo. A pogotovo ne o spajanju ukusa sa našim dobro poznatim jelima. Tad shvatimo da naša istina o idealnom pasulju i njihova nije ista. A kad pričamo i istini i onome što mi jesmo, opet nismo spremni da prihvatimo da neko voli klot pasulj, a neko sa kiselim kupusom. Zato puštam drugima njihove istine da ih žive, a ja svoju želim da očistim do kraja od svega što sam nekada mislila o sebi. Moj život je ono što ja od njega pravim. Moja želja je da očistim isti od svega što je bilo. Ne da zaboravim, jer se ništa nije desilo bez razloga. Već da savladam još to malo, kažem da je sa tim gotovo i da nastavim da dajem ono što sam naučila, šireći svaki dan sve ono što jesam, što osećam. Ovaj put potpuno ogoljena, potpuno slobodna, potpuno ispunjena.  

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad