Skip to main content

Prohtevi i zahtevi

   Sećam se vremena kad je sve bilo dostupno, kad nije bio problem otplatiti obaveze bilo u kešu ili na rate. Sećam se kad egzistencija nije ulivala strah od samog postojanja, jer je bila skoro podrazumevana. Ne moraju biti kule i gradovi, ali boravišni prostor koji se da urediti- da! Znam da i danas postoje ljudi koji su dobili neke slične prostore i žive u njima nekoliko decenija, a nisu napravili sebi ni toalet. No smatram da je to njihov izbor i zato ga prepuštam njima. Data im je mogućnost da urade nešto. Ili ništa. Mi smo ona generacija gde se, do nekog doba, ništa nije posebno isticalo. Mi nismo imali problem ogromne razlike u životima svojih sugrađana, jer smo svi bili slični. A i sistem je bio takav da nas nije puno razlikovao. Razlikovali su nas ljudi. Ako si dete lekara, advokata, nečega od koristi nastavnom kadru, bio si tretiran drugačije, kod nekih, naravno. Ali i to je do čoveka, ne do sistema. Kad su moja deca krenula u školu, već u prvom razredu, dobila su CD uz redovne udžbenike! Mi tada nismo imali računar, stoga nam je CD obična mala disketa bila šamar koji je značio da nismo obezbedili sve što je potrebno detetu da pohađa školu kao i svi drugi. Kad je moja J. krenula u prvi razred, mnogi nisu imali računar, te smo odnosili naš CD kod onih bolje stojećih, da vidimo šta tamo ima što moramo da obezbedimo detetu, a nema u udžbenicima. Kako nismo imali pojma ni o samom računaru, sve što nam se pojavljivalo na monitoru tog tuđeg računara, sa sve verbalnim unutstvima da "klikneš ovde i tamo", bacalo nas je u još veći očaj, jer jedino što smo mi do tada klikali su dugmići na daljinskom upravljaču ili fiksnom telefonu. Sama ta pomisao da nismo dovoljno dobri da bi bili roditelji današnjice, nagnala nas je da kupimo neki tamo polovni računar. Naš prvi. Da li nas je neko pitao možemo li? NE! Da li je koga interesovalo to što je moj bivši muž u potrazi za poslom pozajmio sedamsto i pedeset nemačkih maraka, u ono vreme, da bi platio vizu i sve što je bilo potrebno za rad u Nemačkoj? Da li ih je interesovalo to što je on tamo bukvalno gladovao naredna tri, nikad isplaćena meseca? Da, bukvalno gladovao sa svim ostalim radnicima toliko da su ih na povratku, zadržali na granici puna četiri sata, jer jedan od njih nije ličio na sebe. Na slici u pasošu koji je napravio neposredno pre odlaska imao je preko sto kilograma. Kad se vraćao, imao je manje od sedamdeset, a prednji zubi su mu sami ispali! Moj bivši muž je došao kući sa ukupnom tromesečnom zaradom od dvestotine i pedeset nemačkih maraka! Sve smo uložili u naš novi polovni računar! Ostao je dug od sedamstotina i pedeset eura! Ali moja J. nije odudarala od druge dece više! Imala je mašinu u koju je trebalo da stavi taj CD i da može da uči kao i svi njeni vršnjaci. Kad se samo setim ispisanih uputstava kako se rukuje sa tom novom mašinerijom! " upališ na ovo dugme, a gasi se tako što klikneš na startup, pa se pojavi shut down....." Danas mi je to smešno, ali je onda bilo preko potrebno. Paradoks je u tome što ne znam da li je i jedna od mojih cura ikad iskoristila bilo šta sa tih CD-ova dobijenih sa udžbenika! Da li je vredelo? Hmmmmm.....
   Moja učiteljica je bila jako čudna još dok je nama bila učiteljica, a mi smo joj bili prva generacija. Mnogo godina kasnije, zvale su me raznorazne mame čija su deca bila mlađa od mojih, a koji su imali isti peh da su im deca učenici moje bivše učiteljice, tražeći udžbenike koje smo mi koristili pre toliko godina ili eventualno moja J.! Ona nije pitala mogu li se ti udžbenici nabaviti! Kao da svi čuvamo sve što smo ikad imali u posedu! Prosto, imajući troje dece koja su u tri različita školska programa učile istu školu i koristile tri različita seta udžbenika, te različit način samog pristupa predmetima koji su od pamtiveka ovde učeni na isti način, tipa matematike i traženja udžbenika i priručnika iz vremena koje prethodi i ljudima koji su dvadesetak godina stariji od mene, pitam se koliko je sve to potrebno? Zaista potrebno? Da li razumeju ljudi današnju situaciju gde se sve plaća, za razliku od nekada? Gde ne možeš decu upisati ni na sportske aktivnosti besplatno, a što se nekad podrazumevalo? U gradu gde sad živimo, ne možeš otići svagde bez plaćanja prevoza- pri tom mislim na gradski prevoz. Ništa više nije bez novca, te smo naučili i našu decu da samo novac i vredi, jer jedino ako ga imaš i to u velikim količinama, možeš bilo šta sa svojim životom i započeti. A onda, možda i završiti.
   I mi, kao pojedinci, imamo mnoge zahteve vezane za sebe same, kao i za ljude koji nas okružuju, te za one za koje mislimo da nam kroje živote. Ja ne volim lance. Ali ma koliko volim slobodu i žudim za njom, uvek postoji ono nešto što mi ne da da joj se predam u potpunosti. Da li imam slobodu roditi četvoro dece, okrenuti se i otići da živim život slobodan od obaveza koje ovakav život nosi? Da li mogu ostati gluva na zahteve i potražnju škola i institucija gde sam u obavezi da ispoštujem baš to, smatrala ja to potrebnim ili ne? U kakvom je odnosu tuđa potražnja i naša potreba? Koliko smo spremni i sposobni reći dosta, ako mislimo da su preterali? I kako odbiti nešto detetu, što je njemu bitno iako ja smatram da je bezvezno no sva ostala deca će to isto da kupe, jer je na školskom "neobaveznom" nivou? Kad dovoljno dugo živimo u takvoj uzročno-posledičnoj relaciji, svaka glupost na koju naiđemo u bilo kom izlogu u gradu, biće još jedna od potrepština koja nam je potrebna ili čak i neophodna i roditi u nama ideju da nismo dovoljno dobri ako ne možemo da imamo bar deo toga! A istina... istina je da nam je preko potrebna hrana, odeća, topli kutak i ono najpreče, a čega je sve manje, jer su prioriteti po kojekakvim izlozima- ljubav!
     Zamislite svet u kome je nestalo struje puna tri meseca! Odjednom, sve je vraćeno na mesto gde treba da bude. Svi prioriteti su preispitani i dovedeni smo tamo gde moramo da komuniciramo, oslanjamo se jedni na druge, pomažemo jedni drugima, jer je to ljudska priroda koje smo se odrekli u velikoj meri tuđim merilima. Zamislite da nema ni TV-a, ni kompjutera, ni interneta, ni ničega sem živih ljudi. Zamislite da ležemo sa Suncem, te se budimo sa prvim zracima Sunca, bez alarma, bez ikakve tehnologije. Koliko ideja bi iznedrila takva situacija? Ideja koja čuče u nama, dok gledamo tuđe vesti, tuđe živote, tuđa dešavanja i uporno se trudimo da se uklopimo u neku tuđu sredinu, a opet da ostanemo svoji?
   Možda najveću težinu imaju prohtevi i zahtevi koje imamo prema sebi? Sve te silne uloge dobrih ljudi, radnika, šefova, kćeri i sinova, roditelja, prijatelja, neprijatelja, sapatnika i sudija, zaista mogu da donesu težinu životu veću nego što bilo šta što neko drugi može da nam nametne. Kroz posao kojim se bavim srećem se sa rekom ljudi kojima je upravo najveći problem u održavanju imidža koji su stvorili o sebi u svom okruženju, te im je to breme postalo teško za nositi. Stoga predlažem da stanemo i kažemo prvo ona iskrena NE samima sebi, jer su ona osnova za sva ostala NE koja treba da izgovaramo, da bi doveli u red sopstvene živote. NE- nisam najbolja na svetu u bilo čemu što jesam, radim, mislim... ali sam najbolja verzija sebe! Danas sam dala sve od sebe i to je sasvim u redu, jer sam uprkos situacijama koje su me zadesile, ostala dosledna sebi u potpunosti! NE- ja nisam najbolja osoba na svetu, jer nisam ovde da bih bila svetica nego čovek, a svaki čovek greši, stoga je normalno da grešim i ja. Ali sam u tom svom vremenu koje mi je dato učinila ono što sam mogla i opet, ostala dosledna sebi. Kako ovo ponavljam, tako mi se ponovo nameću silni razgovori sa mnogima koji su kratko ili duže dodirnuli moj život. Mnogi ne znaju kome trebaju ostati dosledni, jer ne mogu da shvate sopstvenu suštinu. Zaboravili su kako je biti svoj, jer su dugi niz godina pokušavali biti neko drugi. Onda se vraćaju u detinjstvo da bi se podsetili nekog svog korena. Simpatično je to, mada... da li ste sigurni da se niste promenili od tada? Ona dečija naivnost kojoj pokušavate da se vratite je toliko zakopana, da nema smisla tražiti je. I nije istina da se tako možemo vratiti svojoj srži. I detinjstvo ima svoje faze koje nemaju veze sa očuvanjem svoga bića, već utapanjem istog u sredinu u kojoj smo se rodili. Istina! To je odgovor na sve. Ali, treba biti hrabar i prihvatiti istinu. No, ma kako ona bila bolna u tim prvim trenucima, preko je potrebna ako se želimo osloboditi samonametnutih iluzija o sebi. Istina! Ne, Marija, nisi najzgodnija žena ni u okolini, kamoli šire! Ali fantastično nosim telo koje imam i koje me odlično služi. Ako želim, dodaću ili skinuti koji kilogram, no sve u svemu, sebi sam dobra. Ne, Marija, nisi najpametnija na svetu! Ali sam dovoljno pametna da vidim stvari koje mnogi ni ne okrznu, stoga sam sasvim zadovoljna sobom. - Iako su ovo samo primeri iluzija u kojima živimo, nekad je bolno proći kroz njih, ali kad to uradite, shvatićete da ste oduvek znali te istine o vama i da je lakše živeti tako što priznamo istinu, nego da nosimo teoriju laži kao ogrtač od kamena! Stoga, svi prohtevi i zahtevi su bespotrebne gluposti koje nas neizmerno opterećuju u samo jednoj nameri- da nas odvrate od samih sebe! 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad