Skip to main content

Zašto tražimo potvrdu našem iskustvu?

  Postoje trenutci koji se pamte po bolnim istinama, a opet urežu u nas nešto mnogo bitnije od sveg bola koji nas je ophrvao u tom momentu. To su nepresušni izvori naše spoznaje o tome koliko smo jaki i koliko možemo, a i na koju stranu treba da gledamo kad je naša budućnost u pitanju. Ne trenira nas život za sportistu, ako ćemo završiti kao poeta. Ako smo za vrlo kratko vreme postali vrhunski sportista, a kasnije ceo život proveli kao poeta, znači da nam je sport sekundarni talenat. Upravo zato što neki od naših talenata ispliva na površinu, mnogi od nas se besomučno uhvatimo za njega, oblikujemo, brušimo, dovodimo do savršenstva i zaboravljamo da u nama, možda čuči još nešto. Kad uradimo sve što smo mogli, damo sve što imali za to, praznimo se kao balon. Umesto da se suočimo sa mogućnošću okretanja fokusa na drugu stranu, obično pravimo pauzu, tražimo gde smo pogrešili, radimo sve da bi se ponovo obrušili kao orao na plen, na taj naš, sad već dobro poznati talenat. Kad ovo kažem, mnogi me ljudi ne shvate odmah, zato što su to situacije koje nas vode kroz život kao autopilot, pa im se prepustimo, bez mnogo premišljanja. Ali kad malo razmisle, shvate da su mnogo više nego što su bili spremni da priznaju.
   Ja imam talente i oduvek sam se ljutila što nemam samo jedan. Divila se slikarima koji znaju da su to i odmalena rade i stvaraju u tom pravcu, jer ih drugo ne interesuje, niti ispunjava i oni su mi idealan primer za one koji su tu, da na taj način, jednim svojim talentom doprinesu čovečanstvu. I baš su mi oni divan primer za to jer, slikarima nikad ne nestaje inspiracija. Zataji, izgubi se, ali je uvek tu negde i mogu u svako doba da je izvuku iz rukava i stvore neko novo umetničko delo. U suštini, ima milion varijacija na temu slikarstva, ali se sve svodi na jedno- različitim tehnikama dočarati unutršnja zbivanja. Uvek se radi o tome. A kad prenosimo upravo tu, našu najdublju intimu, tad smo najranjiviji. Ako nismo čvrsto na zemlji, ako nismo spremni na život u kome nešto naše nekome prija do te mere da mu postaje lek za dušu, dok neko drugi ne voli ni zaviriti u naš svet, onda nas i lepe velike stvari mogu slomiti kao list na vetru. Naravno, uvek se možemo podići i krenuti ispočetka, oplemenjeni za još jedno bolno iskustvo, ali je tu uvek ključni strah od neuspeha.
   Kad razmišljam o životu, lako je kad su u pitanju ljudi koji su nam daleko od srca, ili bar malo dalje. Ali, kad smo za nekog vezani ceo život, onda je to druga priča. Mnogo puta se desi da povrede lečimo kovanjem osvete i lično smatram da je to veliko gubljenje energije na nepotrebne stvari koje život uvek uredi onako kako treba, ako mu dozvolimo. Ja nikad nisam bila osvetoljubiva, te sam uvek bila čudak za ljude koji su me poznavali. Ma koliko bolna bila situacija, pogotovo namerno nanešena povreda, ja bih prepustila vremenu da sve to dovede u red. Upravo to sam uradila i sa pričom o socijalnoj službi i mamom i polusestrom. Nastavila sam svoj život najbolje što sam znala. I to je sve. Ne, nije bilo lako, ni najmanje. Iako smatramo da to nije bitno, povredi. Kad na ulici sretneš ljude koje si poznavao preko polusestre ili mame, a koji su do juče stali i pitali za zdravlje tebe i dece, a danas okreću glavu od tebe, ili se ponašaju kao da si im pobio sve najrođenije, a suđenje za ta strašna zlodela se završilo tako što si proglašen nevinim, te njihova pravda nije zadovoljena. Nisu to ljudi koji su bitni faktor u našem životu, ali im prosto ništa nisi uradio, a osuđen si. I znaš da si osuđen tuđom neistinom i njihovim prihvatanjem iste i ne želiš da prljaš ruke, srce, ni dušu pravdanjem niti obrazlaganjem bilo čega od toga.. Ali boli.
  Zašto boli? Zato što je neko dotakao moju sliku, moj život, naslikan najdubljim bojama mene i celog mog bića, plus mojih najrođenijih, moje dece, svega onoga na šta sam dala sve što sam imala i to se tamo nekome ne dopada, iako ne vidi sve boje, niti želi da ih vidi. I zašto je bitno da se svima sviđaju naše slike? Zar nije toliko puta pričano o tome da treba naći istomišljenike i živeti u međusobnom podržavanju? A šta ako mi u tom podržavanju niko ne kaže da moj pogled na svet, moja boja može da poprimi potpuno drugačiju nijansu ako se prelomi kroz svetlo drugačije? I zašto drugačije boli? Ne mora dugo, ali zašto boli? Zato što nas udara tamo gde boli i moramo shvatiti da moramo uspeti, uprkos, ponavljam UPRKOS svima, jer oni nisu zaista bitni. Bitno je to da bol oslikana u postupcima drugih znači da imamo potrebu za potvrdom onoga što mi jesmo, a to nam drugi nikad ne mogu dati, stoga nas guraju nazad nama, da bi sami sebi bili podrška. I to je to. Kad to prihvatimo, bol nestaje, jer svi ostali koji to nisu, prosto nestaju iz naših života i postaju nebitni.
  Uostalom, ko se probudio toliko puta noću da proveri da li su mu deca pokrivena, kao ja? Ko je živeo u okolnostima koje sam ja prošla? Ko je imao isti sklop iskustva i lekcija kao ja? I ko je ja, pa da mi kaže šta to nisam još uradila? Ne, ovo nije inat, ovo je prosta spoznaja da niko ne može da zna ničije boli, ničije tuge, ničije radosti, ničije ljubavi, kao oni sami. Kao vi sami. Stoga vam ne treba niko drugi da vam kaže da ste divni, i na pravom putu, dok god imate čiste namere i ne povređujete ljude oko sebe, sem u samoodbrani ;)

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad