Skip to main content

Sve naše svakodnevne smrti

  Ne znam odakle toliki strah od smrti, ali je evidentno da postoji. Ne samo od one krajnje, fizičke, već od svake promene koja znači kraj jednom obliku.  Posmatrala sam mnoge situacije gde umremo milion puta u toku jednog dana. I ponovo se rodimo. I ne primetimo da se to desilo. Samo nastavimo dalje, kao da ništa nije bilo. Verovatno nas način života kojim živimo tera da ne obraćamo pažnju na tako sitne detalje koji nam se dešavaju svaki dan. Sve je postalo prebrzo, rutina. Posebno ako imamo mnogo obaveza. Zapravo, sve je osmišljeno tako da nemamo baš previše vremena za sebe. Toliko smo se navikli na tu činjenicu, da to dragoceno vreme oduzimamo od sebe samih i kad ga, zapravo, imamo. Koliko puta smo otišli na kafu sa najboljom prijateljicom, iako nam se u tom trenutku baš i nije išlo? Koliko puta smo umesto vremena za sebe, prebacili program i pronašli film koji već napamet znamo, ali ... samo da još jednom pogledamo ovu scenu? Koliko puta smo se začitali tako, da na kraju ne znamo ni zašto smo uzeli stare časopise, koje smo kupili, ali nismo imali vremena da pročitamo još onda, nekad? Društvene mreže ne želim ni da spominjem, jer tu su svi slatki, dragi, srculenca i slično, a iza tih lakih maski, skrivene usamljenosti, traženje pažnje i da spomenem ponovo- beg od sebe. Razumem sve te faze, od čitanja dobre knjige, do gledanja dobrih filmova i neodricanja ćaskanja po društvenim mrežama. I u faze preteranog druženja u realnom životu. I u faze.... koje god, sve su beg od sebe.
   Nije li istina da svaka smrt, svaki kraj donosi nešto novo? Ako otpustimo ono što nam je, do sada služilo dobro, a sad postalo opterećenje, zašto se bojimo toga što ulazi u naš život? Zašto ne pokušamo smanjiti otpor i prepustiti se promenama, na mirniji, bezbolniji način i tako lakše prolaziti kroz život? Primetila sam da veliki strah od promena imaju kontrolomani. Oni zaista ne vole da izgube ni jedan segment života u kom su stvorili toliko iluzornu komfornu zonu da je čvrsto drže čak i kada su svesni da situacija nije dobra ni po kog od učesnika. Zato sve kontrolomane molim- umrite. Nek umre vaša želja za nadgledanjem svake situacije. Možda baš vaša umešanost čini situaciju toliko lošom. Nek umru sve vaše namere da budete prisutni svagde, samo ne tamo gde ste prvo potrebni- kod vas samih. Osvestite taj svoj strah od napuštanja nepodobnih dogmi, koji guši prvo vas, onda sve oko vas. Svet će, zasigurno postati bolje mesto ukoliko dozvolite da život poteče u svom punom potencijalu, bez vaše umešanosti. Zamislite, život je postojao i pre i nastaviće se i posle vas. Zaista vaša uloga nije toliko potrebna da se sve to odigra, onako malo lakše.
   Mi svi umiremo svaki dan. Zbog iščekivanja, očekivanja, nadanja, tihog traženja onog što mislimo da nam je potrebno.. svaki put kad ne dobijemo ono što smo sebi namenili od drugih, mi umremo. I ponovo se rodimo, razočarani, povređeni, tužni, besni.. na sve, pa i na sebe. I opet upadamo u isti krug očajanja, jer ponovo idemo istim putem, očekujući novi ishod. Začarani krug. Ne sviđa nam se, ali ga ponavljamo. Opet. I opet. I opet. I dokle? Kad ćemo shvatiti da jedino očekivanje na koje možemo sto posto da računamo je ono koje imamo prema sebi samima? I da je to jedino validno, vredno? Ja ne mogu da utičem na ono što ću da dobijem. mogu samo da ograničim dejstvo onoga što mi se manje dopada i to zavisi od okolnosti u kojima se nalazim i vremena koliko ću da dozvolim da se to dešava.
  Naravno da ću da dam primer zlostavljanih žena. Zamislite jednu, iz ljubavi rodila petoro dece i usput negde postala žrtva nasilja u porodici. Roditelji imovinu podelili među braćom koja su se poženila i nemaju kud, popunili kuće. Ona nema ni posao, ni vikendicu, ni primanja, ni uslova da razmišlja o promeni. Ne, dok su deca mala. Možemo je mi okrivljavati i govoriti što to trpi i ne tolerisati njene izbore. Kakav bi bio naš u njenoj situaciji? I tako, godinama, privikne se da je niko i ništa, deca porasla, ostalo najmlađe, a ona ubijena psihički, izrabljena fizički, od kućnog života ima dosta kilograma viška, stoga ni ne pomišlja da zaslužuje bolje. I onda, u nekim sedamdesetim, već godinama udovica, sretne nekoga ko joj pomogne da progleda, da počne da gleda život drugačije. I izađe iz pakla koji je nazivala životom. A koliko njih ne izađe nikada, jer zaborave kako izgleda sanjati ili živeti normalno?
   To isto i mi radimo sebi svaki dan. Napravimo romantičnu atmosferu da dočekamo muža najbolje što možemo. Posle večere pod svećama, dok se u kupatilu sređujemo za romantično veče, zamišljamo nastavak večeri, baš onakav divan, kakav smo imali pre toliko vremena. Izlazimo napolje, zaogrnuti bade mantilom, dok nas čipka po telu podseća na romantiku kojoj se nadamo. Zatičemo muža na trosedu sa daljinskim u ruci, kako sanja godišnji odmor. I pored svih naših napora, ne možemo da ga probudimo, te ga samo spustimo na krevet, pokrijemo i ostavimo tu da prenoći. A onda se okrećemo razočarani i zaklinjemo da nikad više nećemo priređivati njemu nikakvo iznenađenje tog tipa, kad ne ume da ga ceni! Upravo smo umrli tog momenta. Ukinuli sebi toliko trenutaka uživanja, u vreme kad on nije preumoran od posla koji nam obezbeđuje egzistenciju.
   Bila sam kontroloman i užasavala se pomisli da mi se nešto desi, jer moja deca bi onda ostala bez mene, zaboga! Bila sam preopterećena svim životnim situacijama koje sam već opisala i na sve to, natovarila sebi užasno breme od straha da ja neću ispratiti svoju decu na njihovim životnim putovanjima. I kakav je osećaj? Užasan! Konstantan strah od svega i svačega i to svakodnevan. Insomnija kao posledica istog. I non- stop isti film u glavi: moram da izdržim zbog njih! Apsolutno netačno! Ponoviću: apsolutno netačno!!! Ne zbog njih, zbog sebe. Ja sam ta koja je sebi uvrtila u glavu da im je najbolje sa mnom. I to je jedina istina koja se vrti u glavi kontrolomana. JA znam najbolje! Stoga sam neophodan! Istiina je ova: umesto što im milijardu puta ponavljam iste stvari godinama, da me nema, ostala bi im uspomena dovoljno jasna kao najveći podsetnik na svetu i radile bi baš to što želim, bez mog prisustva u fizičkom obliku. Svaka moja reč, koju inače ponavaljam na bezbroj načina, ne bih li im usadila negde istu, da ih vodi kroz život, jače bi se čula, da me nema. Da me nema, one bi negovale uspomenu na mene. Ovako, tu sam im, na dohvat ruke, samim tim nedovoljno bitna da odmah čuju ono što kažem. Ja nisam kontroloman odavno. Od kako sam shvatila šta radim, a deca su bila dovoljno mala tada, da ne znaju šta znači živeti sa nekim takvim. Svima je lakše. To vam garantujem. Devojke imaju slobodu da biraju sopstvene izbore. A ja da ih pratim i u dobrom i lošem izboru. Svaki poštujem, samo pre nego krenu na put, kažem ono što imam. A imam uvek, naravno.
   Želim vam reći da, onog momenta kad sam pustila da kontroloman u meni umre, otvorile su se velike slobode koje nisu mogle biti ni naslućene pre toga. Želim vam reći da kad god sam umrla, ponovo sam se rodila. Toplija, jača, bolja, plemenitija, mudrija, sposobnija... To vam je slično kao kod kuvanja. Kad bezbroj puta skuvate isti ručak po istom receptu, prosto jednom dosadi. Zato odbacite kuvar, dodajte prstohvat začina koji nikad pre niste, smanjite drugi, menjajte, isprobavajte, zabavljajte se. Svaki put je drugačije. Pa šta ako pogrešite? Imaćete oko čega da pričate godinama kasnije.
  To me podseti, kad me je X. naučila kako se leče određene bolesti na šakama, pitam je jednom prilikom ima li tačka za duže vođenje ljubavi? Kaže da ima, pokaže mi kako se na tom mestu od dve do pet minuta vrti ukrug prstom, te "akcija" duže traje. I poslušam je, uradim to, međutim nikakvog pomaka nisam primetila. I zapalim ja cigaretu posle, a on zaglavio u kupatilo. Ja drugu, treću palim, on ne izlazi. Nakon dužeg vremena izađe, kuka, ne zna šta mu se desilo, proradila mu creva... Sledeći dan, nađem se ja sa X. Kažem joj kako ono uopšte ne funkcioniše. Traži mi da joj pokažem gde sam radila to vrćenje, ja to uradim. Ona crče od smeha. Pa šta je sad? Kaže: "Al si mu ti dobro izmasirala debelo crevo!". Tako se najbolje uči. I neke stvari nikad ne ponavljate. Šalite se, sahranite sve krute stavove koje iritiraju, pravite od njih smešne priče. Smeh je put koji vodi ka dobrom raspoloženju, U dobrom raspoloženju, lakše se uči, brže čuje i najbrže apsorbuju stvari koje želite.Tako ostajete zapamćeni po nečemu lepom, dobrom. Zapravo, svakodnevnim umiranjem na taj način, postajete besmrtni. 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad