Skip to main content

Pazite na sebe, ljudi poslušnici

  Duboko verujem da svi želimo pomoći sebi. A isto tako verujem da mnogi žele pomoći i drugima. Pomoć drugima je, po meni, diskutabilna stvar, jer mnogi koji nisu spoznali sebe, misle da znaju šta je drugima potrebno, bez da pitaju, stoga i pogreše. Svejedno, mislim da mnogi iz dobrih namera rade stvari koje rade. Čak je i Hitler mislio da radi dobro za celo čovečanstvo, stoga ne želim sada razmatrati namere.
  Ovaj tekst bi trebao da priča o radu na sebi, u onom najintimnijem obliku. Kao neko ko smatra da ima zdravu logiku, ne mogu da ćutim više o tome, jer vidim ponor kojim ljudi kreću, a koji je toliko besmislen, da prosto boli. Kao prvo, nije mi baš previše jasno zašto ljudi ne rade sa samima sobom, kad to jeste rad na sebi? Zašto dozvoljavamo sebi da dajemo moć drugima i upravljaju nama kao marionetama? Ako i ne znamo odakle krenuti, dovoljno je odvojiti vreme za sebe i imati nameru da želimo uraditi to i to, te osluškivati sve što nam savest, instint ili osećaj kaže. Apsolutno stojim iza toga da je to najbolji mogući rad na sebi! Zašto? Zato što tako čuvate svoju moć, koju imate po rođenju, te držite svoj život, svoje misli, svoje emocije tamo gde treba da budu- kod vas!
  Ako niste sigurni šta dalje treba da radite, sasvim je u redu da pročitate koju knjigu, odete na koji seminar ili na neki deseti način "zavirite u drugo dvorište", tek da vidite kako komšija sadi svoje divno cveće. Ali vi svoje sadite sami, po svom nahođenju. Ne mislim da je dobro da vas tamo neki iniciraju u ovo ili ono, previše, jer smatram da time dajete deo svoje moći drugome, a to nikad nije dobra opcija, jer je umanjujete sebi. Ako ti imaš moć nada mnom, a pri tom sam ti je svojevoljno dala, možeš raditi šta te volja i sa mnom i mojim životom. Stoga budite oprezni kad dajete dozvolu za rukovanje sobom, jer pogotovo u početku, ne možete biti sigurni kakve sile vode te što vas iniciraju!
   Dalje, nekad sam negde pročitala nešto što mi je bilo baš realno, te smatram da ima mnogo istine u tome. Svaki čovek u svom okruženju ima sve što je potrebno da živi i da se razvija na svim poljima. To znači da nam je dato sve, od lekovitih biljaka, do učenja na prostoru u kome živimo. U redu je što neki žele tuđa učenja. To može biti njihov trag duše iz prošlih života, ili kako god. Ali ako vi lično ne osećate poziv da pripadate bilo zapadnim ili istočnim učenjima, jer se bojite silnih nepoznanica u samim izgovorima molitvi, mantri ili čega već na stranom jeziku- poslušajte sebe, nije to za vas! Mi smo rođeni ovde, stoga nam je ovo odavde blisko i mnogo je snažnije kad na svom jeziku govorimo šta trebamo, nego na tuđem. I time dajemo moć tamo nekome. A ako to radimo, koga ostavljamo da poštuje naše? Svako ima svoju tradiciju za poštovanje, i to nije bez razloga. Ne dajmo našu, o kojoj mnogo toga i ne znamo. Iz toga sledi, da bi uopšte mogli da učimo neka druga učenja i osetimo razliku između jednog ili drugog, moramo poznavati svoje. A koliko nas poznaje našu tradiciju, uistinu? Odakle nam onda smisao u traženju tuđe? Sa čime ćemo je porediti?
   Logično je da svi ljudi imaju potrebu da pomognu. Dok mnogi imaju tu potrebu u početku, a vrlo brzo padnu na nivo iskorišćavanja. Nebrojeno puta sam primetila ogromnu želju pojedinaca da urade nešto novo, drugačije i bivaju vođeni na tom putu, a onda se prepuste nižim silama, jer tu ima novca i vode čitave horde ljudi u sunovrat, kuda su i sami krenuli. Stoga je zaista lepo gledati njihov rad s početka, ali ni malo lepo ono kuda su krenuli dalje, kad su već imali mnoge podanike kraj svojih nogu. Tužno mi je što ti podanici misle da su na nebeskim kočijama, a ne vide kud idu, jer su vođeni. Nemam ja nameru vući za rukav pojedince i objašnjavati im koliko su u zabludi, jer je to besmisleno. Samo želim da razmislite koliko mislite da je u redu da zazivate i prizivate u svojim ritualima ove ili one bogove, bića, energije, a sami ne shvatate ni ko su oni bili, ni ko stoji iza njih?
  Pisala sam već da je sve na svetu povezano, da svaku energiju neko nosi. I dobru i lošu. Problem je, očigledno što mnogi misle da oni negativni, tamni ili kako god hoćete da ih zovete, nose izrazito agresivnu energiju, ratnu i da je možete odmah prepoznati, stoga ste zaštićeni od njih. Ali to nije tako! Naprotiv! Negativni entiteti znaju da, ukoliko nastupe tako, mnogi će ih odbaciti istog momenta, stoga igraju prefrigano, pojavljujući se u vidu onih koje vi ne poznajete, a zovete ih. Njihova energija prija u početku, mazi vas, imate divan osećaj kad je prizovete, a kasnije, kad već bude kasno, shvatite (ili ne) u šta ste se uvukli. Mnogo puta ni ne primećujete da ste u zabludi, te ceo život provodite u lažnom svetlu. Pre nekoliko dana, zapanjilo me je učenje jednog pojedinca, te količina ljudi koji, bez razmišljanja slede sve što čovek napiše! Tako su u ime baba Vange dozivali svetlost!!!! I svi redom ispod komentarisali kako zovu i šta osećaju pri tom! Nećete verovati, ali osećali su otvaranje čakri, trnjenje ruku, žmarce po telu i slične manifestacije!! Smešno ili ne, čovek ima preko hiljadu ljudi koji se klanjaju svakoj njegovoj nebulozi i prate je bez razmišljanja!
   Zainteresovalo me je da vidim čime se još bave ljudi, jer mi je zaista neshvatljivo da su sebi dopustili da budu tako vođeni Bog zna kuda. Imam šta da vidim, aktiviranje kojekakvih energija u ime kojekoga i čitav ritual kako to treba napraviti, koji je, sam po sebi ekstremno kontradiktoran. Nije mi jasno kako to ne vide ljudi. Recimo, samo izgovaranje rituala, tj aktiviranja treba trajati čitav minut, ne duže. Može se čitati ležeći zatvorenih očiju! Sama aktivacija svega i svačega iziskuje bar desetak minuta čitanja! A to sve treba ponoviti bar tri puta u toku dana, inače nema efekta! Ali možete raditi po svom nahođenju, kako god vama odgovara, stoga možete ponoviti postupak i hiljadu puta dnevno, ako osetite potrebu za tim! Dakle, možete snimiti sve to, pa slušati dok ste udobno smešteni ili čitati zatvorenih očiju! Bitno je da nije duže od minut, ali dok snimate, morate praviti pauze, da se aktivacija bolje primi! O samim aktivacijama mogu da kažem da su mi suze išle na oči dok sam ih čitala, jer su toliko besmislene, da je urnebesno! A kasnije mi je bilo tužno, jer preko hiljadu ljudi slepo sluša sve šta taj lik priča i naplaćuje takve aktivacije ko zna koliko.
  Za njih imam da kažem: zimzeleno drvo je aktivirano po samom njegovom nastanku- ne morate ga vi aktivirati, niti ima ikakvog smisla da vi aktivirate bilo šta što je priroda već dala, te ga koristimo od pamtiveka. Isto važi za bilo koju vrstu drveta, biljke, ptice, živog bića na ovoj planeti. To nije vaš posao! O aktiviranju Zevsovih delova tela, nebeskih kočija, stolarskog pribora ne mogu.... ne želim, pretužno mi je! O aktiviranju Anastasijinih atributa... ma, znate li ko je Anastasija? Kako možete aktivirati njene krugove, pobogu ljudi? Zaista mislim da smo logički na nivou dece uzrasta pre progovaranja, zato i dozvoljavamo šarlatanima da nas vode putem koji ni oni sami ne vide. Iskreno se nadam da ćete ostaviti baba Vange, strana učenja, nepoznate pojmove na miru i pronaći svoje puteve unutar sebe, pre nego što krenete u istraživanje drugoga. I zaista vam želim sreću na tom putu, jer ovde, kud ste krenuli, živi samo iluzija. Sve nam je dato, svima odreda, niko nije zakinut za ništa, ali to trebamo naći unutar sebe, a ne u lagarijama kojekakvih samopozvanih učitelja ničega! Namaste ;) Zapravo, svako dobro vam želim! 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad