Skip to main content

Naš put do vrtića

   Vrtić, zapravo me je sramota reći da mi dete od dve i po godine ide u predškolsko! Svako jutro se probudimo, spremimo i nalećemo na ljude po ulici koji nekud žure ili ne, namerno zauzmu ceo trotoar ili se sklone u stranu da oslobode mesto za prolazak. Interesantna mi je ta tapiserija novih komšija. Svako jutro vidim onu divnu damu od nekih sedamdesetak godina, koja uprkos tome što baš teško hoda, ne odustaje od salonki sa malom peticom i kompleta sada već naveliko de mode. Njoj sve savršeno stoji. I ona večita punđa od prepletene kose, koja doseže, čini mi se do polovine njenih leđa. I božur boja kojom uredno farba svoju kosu. I sako do polovine kukova. I košulja uredno opeglana, uvek bela sa nekim detaljima. I suknja do ispod kolena. I te salonke u kojima joj je verovatno lakše da hoda nego na ravnom. I ono što svako jutro ozari je, zapravo, njen osmeh. Ne postoji vremenska ni životna prepreka da toj ženi skine osmeh sa lica, čini mi se. I ljubaznost kojom se svima obraća je toliko pitka, topla i nekako domaća. Iako je viđam tek nekoliko dana uzastopce, imam utisak da je deo mog komšiluka oduvek. Divno, divno, divno jedno biće. Neka još dugo krasi komšiluk svojom toplinom.
  Idemo dalje, dok moj sin u različitim raspoloženjima ili trči do svoje grupe, radosno preskačući ko zna koliko stare rupe po trotoaru, ili šeta pričajući mi raznorazne priče koje mu tog momenta dođu. A retko, zaista retko, traži da ga nosim, da odmori svoju divnu glavicu na mom ramenu, te tako ga ljubim u potiljak dok se mazimo još koji minut do ulaznih vrata divnih vaspitačica i njegovih drugara. Svaki taj dan je poseban, baš poseban. Svako jutro sretnemo tatu koji je ostavio svoju ćerkicu belo- plave kosice, uredno spletene u pletenicu. I svako jutro juri nazad, verovatno gonjen poslom. Vidi se po njemu da nije zdravstveno baš najbolje, teško hoda, ali brzo. I ja sam brza, ali ne mogu da mu pariram. Posle njega ona divna plavuša, dete koje čeka autobus da je odveze do škole. Nekad je doterana od glave do pete, a nekad ležerno sportski obučena. I baš sve joj stoji saliveno. I uvek je na telefonu, dok čeka. Onda nailazimo na mamu sa dve devojčice, koja redovno juri dok ide ka vrtiću. E tu ženu bih volela videti nasmešenu bar, čisto da vidim kako joj osmeh stoji. Uredno se pozdravimo iako nikad nisam sigurna da li joj je drago da nas vidi, ili je kod nje sve tako, pro forme. Onda nekako stoje dve žene, koje su u svakodnevnim pričama o nekim njihovim temama. Njih dve nisu primetile ljude oko sebe, ni jednom, a da sam ja primetila. Divno je biti toliko skoncentrisan na ono što ih veže.
   Onda skrećemo na tom ćošku u ulicu koja ima još više rupa po trotoaru. U zavisnosti od toga koliko mi je tanak đon na obući, prelazim sa jedne, druge strane tih rupa ili ih zaobiđem tako što siđem na travnjak koji to više nije, jer je od njega ostala samo zemlja ugažena tragovima automobila. Tu, u prvoj kući stanuje kolega čoveka koji popravlja motore u iznajmljenoj garaži u kući gde stanujem. Skoro svako jutro se pozdravimo, kad je tu, malo popričamo i nastavimo naš put. Onda sretnemo dve mamice koje se svako jutro usput dogovaraju oko pijenja kafe i obavezno jedna nema vremena, iako obe imaju veliku želju da se ta kafa najzad desi. Već se toliko puta srećemo u isto vreme, sa istom temom, da se sve tri nasmejemo u prolazu, dok otpozdravljamo. Onda sretnemo stariju gospođu, koja se bori sa istim tim rupama u cipelama na platformu. Iskreno, nije mi jasno kako nije izvrnula nogu po takvom putu u takvoj obući. Ali ona uredno šeta svog malog psa, baš po tom putu u belim cipelama i kompletima na velike cvetove. I isto ima punđu, poput one dame od ranije, samo je njena malo drugačija.
  Sad smo već prišli ulaznoj kapiji, te se srećemo sa roditeljima i decom sa kojom delimo život malo drugačije. Divno mi je videti prepoznavanje naših trogodišnjaka ili skoro trogodišnjaka. Primetila sam da neka deca moga sina zovu bebom. Verovatno zato što je jedan od troje najmlađe dece u grupi, te je i malo sitniji od ostalih, a i još uvek se adaptira za razliku od velike većine dece iz grupe koji su taj deo obavili pre godinu ili dve. A možda mu i vaspitačice tako tepaju, zato što je tako mali i brbljiv. Ulazimo u deo gde su naši ormarići, do tamo smo sreli deo radne snage u brigi oko dece. I svako od njih ima širok osmeh na licu i izuzetno je prijatan. Divno je makar i proći tuda, jer je prosto nemoguće da to uradiš bez tog osmeha koji zrači. Prezuvamo se i skidamo višak odeće nekad sami, nekad sa drugarima. I onda sledi poljubac za kratki rastanak, utrčavanje u sobu kod svojih drugara. Nekad pravo u zagrljaj vaspitačice, a sad sve više pravo kod dece. Vaspitačice divne, uvek raspoložene, nasmejane, razdragane. Imam utisak da im je boravak sa našom decom životna misija, te da za njih ne postoji život mimo toga. Iako sam itekako sigurna da nije baš tako. Toliko su posvećene svakom detetu da, kad god dođem po svog sina, svaki detalj mi opišu kakav je bio, šta je radio, šta se dešavalo. I idemo dalje. A ja, ponosna majka svoga sina koji im je "najmanji i najslađi i pričalica prava", uzimam svoje dete u naručje, mazimo se dok maše vaspitačicama i govori im da će se videti sutra, prezuvamo se, presvlačimo i idemo nazad dok mi prepričava šta su radili tog dana.
   I opet srećemo druge neke ljude, koji su postali ukras našeg puta ka kući. Prolaznici kojima moj pričljivi sin izmami osmeh na licu samo zato što ne prestaje da priča. I tako, nekad držeći se za ruke, nekad mazeći se u zagrljaju, kroz priču i prepričavanje dođemo kući u nove avanture svakodnevice, oplemenjeni tim svakodnevnim usputnim razmenjenim osmesima, ispunjenog srca i mirne duše, jer je sve tako ukrašeno onim što nosimo u sebi. I svaki dan ti isti ljudi nas dočekuju sa istim osmesima i komentarima kako su nas prepoznali zbog te iste priče mog pričljivog deteta. Ovo je vreme koje se u dušu utisne lepotom i za koje se nadate da nikad neće proći, a znate da hoće. Ali znate da ste utisnuli svaki ovaj tren duboko u sebe i da će ovo biti jedno od onih vremena kojih ćete se uvek sećati sa baš tim osmehom koji danas dajete i primate. 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad