Danas sam čula da je umro neko koga sam poznavala, mojih godina. Nismo bili bliski, poznavali smo se. Ali se zapitaš... Zaista se zapitaš šta se dešava i zašto se dešava na ovakav način? Da li smo dozvolili stresu da upravlja našim životima u tolikoj meri da nam uveliko uzima isti taj život, kao jedino što zaista posedujemo?
Mnogi životi su otišli prerano. Mnoge grobove sam obilazila godinama, misleći da radim pravu stvar. A šta njima, zapravo znači bilo čiji obilazak u njihovom večnom boravištu, gde je samo njihovo telo, bez duše? Uvek sam mislila da njihova duša dođe tamo kad ih zovemo, te bude prisutna dok mi razgovaramo sa grobovima. A onda, pomislih, ako dolaze kad ih zovemo, onda mogu da dođu bilo gde, zar ne? Nekako, to je bila prelomna tačka kad sam prestala redovno da obilazim one koje jesam mnogo godina. Jednostavno, bila to istina ili ne, ubedila sam sebe da su oni tu uvek kad mislim o njima, pričam o njima...
Dok mi je otac bio živ, retko smo odlazili zajedno na groblje, ali desilo bi se. I svaki put bi on obilazio "svoje" prvo, a onda bih ja "svoje" na brzinu, koliko stignem, da on ne čeka i odlazili bi kući sa tim njegovim tužnim uzdahom koji govori o tome kako je "njegovih" sve manje, te se njegov red bliži. Jednom, sećam se, bilo mi je dosta više toga, jer su godišta na grobovima onih koje je on obilazio bili i iz hiljadu osamsto i neke! Taj put sam ga pustila da obiđe koga je hteo, a onda ga zamolila da ide sa mnom. Moja drugarica, moje godište, drug, druga drugarica, drugovi, svi tu negde mojih godina. Na kraju, bilo ih je baš mnogo. Previše, ako mene pitate. Tada sam i njemu rekla da razumem njegove uzdahe, njegov strah, ali i da niko ne može da garantuje da ja sutra neću leći kraj nekoga mojih godina u svoju večnu kuću. Nismo išli više zajedno tamo, ako se ne računa njegova sahrana i moje posete njemu, nakon toga....
Tri godine koje provodim u drugom gradu, teraju me da razumem sve one koji su davno otišli, pa ostali negde, zaglavljeni u vremenu i prostoru. Deca koja su bila deca pre samo te tri godine, danas više nisu. Nisu ni odrasli ljudi,ali su itekako na putu da to postanu. Meni su ostali onako mali, kakvim sam ih ostavila pre te tri godine. Baš se iznenadim kad čujem da su se neke devojke udale, neke čekaju drugo, treće dete, momci se poženili... Svašta se čuje, mnogo više lošeg, nego dobrog, istini za volju... Mnogo mladih otišlo nekim stramputicama, mnogi se porazboljevali, onako, ozbiljno i trajno, krajnje... Mnogi otišli tamo gde više nemam želju da idem, jer mislim da im mogu reći šta imam i iz udobnosti svog prostora. Da im zahvalim za ono što pamtim, a pamtim dosta...
Ne, nisam došla u fazu da obilazim grobove sa uzdasima u iščekivanju kad će moj red, poput mog oca onda.. Uostalom, on je tada imao blizu sedamdeset. Ja imam četrdeset i jednu i mislim se, mogu li da se setim koliko je njih mojih godina, koje sam poznavala tamo negde zakopano u komšiluku večnih drugara? Da li je u redu da ih brojim, uopšte, te slažem po brojevima poput fajlova? Ionako ih je mnogo. Mnogo više nego što želim da priznam. Ali sećanja naviru... Ona, godina sedamnaest, ona stara dvadeset i jednu, on star petnaest, on star šesnaest, on star osamnaest, on dvadeset i tri, ona petnaest, on sedamnaest, on dvadeset i šest.... Danas se nekako više čuje za ove od četrdesetak.. Zapravo, svi moji, rekla bih... Zauvek mladi. Zauvek zarobljeni u neostvarenim snovima i uzaludnim maštanjima. A možda, možda je to i sudbina nas, živih danas? Da toliko toga ugasimo u nama, kao što su se njihova tela ugasila? Da li je neko ostvario njihove snove? Da li ih oni posmatraju od tamo negde, dok se to dešavalo?
Ne znam više šta da mislim. Jasna mi je kratkoročnost našeg boravka u ovom životu. Jasno mi je da je premalo vremena za mnoge. Ali, zar mora da bude baš toliko kratko? Dok sam živela tamo, među njima, čula bih da je neko poznat bolestan, nekako bih se i pripremila na to, ma koliko šokantno bilo. Ovako, kad si daleko, čuješ samo kad je gotovo. Retko imaš prilike za pripremu. Stoga si uvek u stanju nekog besmislenog iščekivanja- šta je sledeće? Pretpostavljam da ovo nije samo moja priča, da je mnogo nas sahranilo nama drage prijatelje, poznanike i bližnje prerano. Samo se pitam da li je moguće da smo se potrudili da padnemo pod sve moguće pritiske današnjice u želji i borbi da imamo više, bolje, žicimo drugačije, ostavimo utisak, šta li već, da nas to košta toliko mladosti? I još nešto, ne znam da li je istina ili samo moja impresija, ali svi oni koji više nisu sa nama, meni su ostali u lepoj uspomeni. Ili ne mogu da se setim drugačije. Nadam se da sam i ja njima.... Nek ostanu u miru! I nek mi nađemo svoj, pre nego im se pridružimo!
Mnogi životi su otišli prerano. Mnoge grobove sam obilazila godinama, misleći da radim pravu stvar. A šta njima, zapravo znači bilo čiji obilazak u njihovom večnom boravištu, gde je samo njihovo telo, bez duše? Uvek sam mislila da njihova duša dođe tamo kad ih zovemo, te bude prisutna dok mi razgovaramo sa grobovima. A onda, pomislih, ako dolaze kad ih zovemo, onda mogu da dođu bilo gde, zar ne? Nekako, to je bila prelomna tačka kad sam prestala redovno da obilazim one koje jesam mnogo godina. Jednostavno, bila to istina ili ne, ubedila sam sebe da su oni tu uvek kad mislim o njima, pričam o njima...
Dok mi je otac bio živ, retko smo odlazili zajedno na groblje, ali desilo bi se. I svaki put bi on obilazio "svoje" prvo, a onda bih ja "svoje" na brzinu, koliko stignem, da on ne čeka i odlazili bi kući sa tim njegovim tužnim uzdahom koji govori o tome kako je "njegovih" sve manje, te se njegov red bliži. Jednom, sećam se, bilo mi je dosta više toga, jer su godišta na grobovima onih koje je on obilazio bili i iz hiljadu osamsto i neke! Taj put sam ga pustila da obiđe koga je hteo, a onda ga zamolila da ide sa mnom. Moja drugarica, moje godište, drug, druga drugarica, drugovi, svi tu negde mojih godina. Na kraju, bilo ih je baš mnogo. Previše, ako mene pitate. Tada sam i njemu rekla da razumem njegove uzdahe, njegov strah, ali i da niko ne može da garantuje da ja sutra neću leći kraj nekoga mojih godina u svoju večnu kuću. Nismo išli više zajedno tamo, ako se ne računa njegova sahrana i moje posete njemu, nakon toga....
Tri godine koje provodim u drugom gradu, teraju me da razumem sve one koji su davno otišli, pa ostali negde, zaglavljeni u vremenu i prostoru. Deca koja su bila deca pre samo te tri godine, danas više nisu. Nisu ni odrasli ljudi,ali su itekako na putu da to postanu. Meni su ostali onako mali, kakvim sam ih ostavila pre te tri godine. Baš se iznenadim kad čujem da su se neke devojke udale, neke čekaju drugo, treće dete, momci se poženili... Svašta se čuje, mnogo više lošeg, nego dobrog, istini za volju... Mnogo mladih otišlo nekim stramputicama, mnogi se porazboljevali, onako, ozbiljno i trajno, krajnje... Mnogi otišli tamo gde više nemam želju da idem, jer mislim da im mogu reći šta imam i iz udobnosti svog prostora. Da im zahvalim za ono što pamtim, a pamtim dosta...
Ne, nisam došla u fazu da obilazim grobove sa uzdasima u iščekivanju kad će moj red, poput mog oca onda.. Uostalom, on je tada imao blizu sedamdeset. Ja imam četrdeset i jednu i mislim se, mogu li da se setim koliko je njih mojih godina, koje sam poznavala tamo negde zakopano u komšiluku večnih drugara? Da li je u redu da ih brojim, uopšte, te slažem po brojevima poput fajlova? Ionako ih je mnogo. Mnogo više nego što želim da priznam. Ali sećanja naviru... Ona, godina sedamnaest, ona stara dvadeset i jednu, on star petnaest, on star šesnaest, on star osamnaest, on dvadeset i tri, ona petnaest, on sedamnaest, on dvadeset i šest.... Danas se nekako više čuje za ove od četrdesetak.. Zapravo, svi moji, rekla bih... Zauvek mladi. Zauvek zarobljeni u neostvarenim snovima i uzaludnim maštanjima. A možda, možda je to i sudbina nas, živih danas? Da toliko toga ugasimo u nama, kao što su se njihova tela ugasila? Da li je neko ostvario njihove snove? Da li ih oni posmatraju od tamo negde, dok se to dešavalo?
Ne znam više šta da mislim. Jasna mi je kratkoročnost našeg boravka u ovom životu. Jasno mi je da je premalo vremena za mnoge. Ali, zar mora da bude baš toliko kratko? Dok sam živela tamo, među njima, čula bih da je neko poznat bolestan, nekako bih se i pripremila na to, ma koliko šokantno bilo. Ovako, kad si daleko, čuješ samo kad je gotovo. Retko imaš prilike za pripremu. Stoga si uvek u stanju nekog besmislenog iščekivanja- šta je sledeće? Pretpostavljam da ovo nije samo moja priča, da je mnogo nas sahranilo nama drage prijatelje, poznanike i bližnje prerano. Samo se pitam da li je moguće da smo se potrudili da padnemo pod sve moguće pritiske današnjice u želji i borbi da imamo više, bolje, žicimo drugačije, ostavimo utisak, šta li već, da nas to košta toliko mladosti? I još nešto, ne znam da li je istina ili samo moja impresija, ali svi oni koji više nisu sa nama, meni su ostali u lepoj uspomeni. Ili ne mogu da se setim drugačije. Nadam se da sam i ja njima.... Nek ostanu u miru! I nek mi nađemo svoj, pre nego im se pridružimo!
Comments
Post a Comment