Skip to main content

6. Slika o nama

   Dosadašnji koraci su bili potrebni za otpuštanje stvari iz prošlosti, pravljenje mesta i prostora za nove, lepe stvari koje nam boje život. A smatram da bi mogli dalje, trebamo se zapitati ko smo mi, zapravo? Šta želimo od života? Postoji određeni broj ljudi kome je to kristalno jasno, ali ja poznajem mnoge koji sebe toliko ne poznaju, da ta činjenica prosto boli. Kad pogledate oko sebe, koliko ljudi vidite da su se posvetili deci, poslu, hobiju ili begu od stvarnosti čitanjem novina, gledanjem televizije, odlaskom na putovanja, samo da ne bi gledali svakodnevicu na koju su navikli, pa i ne razmišljaju više da li im prija ili ne. Kao ni njihovim ukućanima, prijateljima, porodici, familiji, kolegama.
   I sama sam bila u situaciji koja me je udarila kao grom, kad više nisam bila potrebna svojoj deci da ih hranim, oblačim, odvodim u šetnje i slično. I znam koliki osećaj praznine budi taj deo života kad odjednom ne pripadaš nečemu što ti je do juče bio život. A onda se posvetiš sebi i otvore ti se vrata za koja nisi ni sanjao da postoje. Ili si se nadao da ćeš na njih naići. Susrećem se posebno sa majkama koje su ogroman deo vremena posvetile deci, a kad su oni odrasli, izgubile su se u zaboravu sopstvene priče, baš kao i ja. Isto tako, mnoge ne mogu ni da se prisete šta su volele da rade kad su bile male, da bi im to bila makar pokretačka tačka za neka dalja istraživanja na sebi. Verovali ili ne, veći je problem kod starijih ljudi, ljudi srednjih godina da pronađu sebe, nego mnogim mladima koji su itekako svesni svojih potencijala. I sa njima je, zaista, potrebno raditi na otvaranju tih Pandorinih kutija gde su zakopali svoje biće, trudeći se da budu dobre majke, žene, domaćice, poslovne žene i sve ostalo što uz to ide.
   I onda sve one silne predrasude dolaze na naplatu. Šta sad, u tim godinama, da neko kopa po davnoj prošlosti. Čemu traženje tih nekih davno izgubljenih potencijala. A i kad ih nađu, šta će sada okolina reći, kad se oni tako jako promene, jer su promene u tom smislu, neminovne. A onda, kad sve to utihne, kad shvate koliko im prija baš ta davno izgubljena ambicija, potpuno preokrenu svoje poglede na sve i shvate koliko je bitno da i njima bude lepo. Ne samo drugima.
   Mi nismo svesni sopstvenih snaga, ni kao pojedinci, ni kao kolektiv. Mislim na ljudski kolektiv u globalu. Da napravimo eksperiment i da dogovorimo svi u svetu samo jedan mali vremenski period da budemo svi usmereni na Jedinstvo u svetu, to bi se i dogodilo. Ali nismo. Zato i dalje tavorimo tu gde jesmo, nesvesni sopstvene snage.
    Pre nego što bilo šta u životu krenete da radite, najbitnije je da dođete do te svoje srži i shvatite šta vam prija toliko da se izgubite u tome, dok to radite. Ono što vas nikad ne može umoriti, ono čemu se uvek vraćate kad vam se prilika ukaže. Najverovatnije je baš to ono za čega ste rođeni. Ja volim slikare da uzmem za primer ovde. Oni su baš školski primer toga što pričam. U svom svetu, izlivaju sve esencije svoga bića na platno. Nepresušni izvor kreacije. I ono što je bitno, najčešće su odmalena svesni svog talenta. Taman ono što treba da budemo.
    Dakle, vi već sedite u vozilu kojim putujete kroz sopstveno iskustvo. Svi vam mogu pomagati i pomagati da uradite nešto od svog života. Majstori će popraviti mehaniku, električari elektriku, neko već klimu, pročistiti vazduh, neko će vam deliti mape. I sve je to lepo od njih. Ali ako ne znate gde ste se uputili, bićete neko ko pravi lavirint ostavljajući tragove po putu. Nadam se da će oni kojima je to potrebno, odlučiti da izađu iz toga i usmere svoje snage ka nečemu što ih čini srećnim i zadovoljnim. .I čiji je put jasno ucrtan. Najvažnije je doći do odgovora KO STE VI? Dalji koraci postaju logični. 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad