Skip to main content

Najava za buduće projekte- vraćanje izvornoj temi zbog čega sam počela pisati ovaj blog

   Mnogo sam naučila iz sopstvenog iskustva i iskustava ljudi sa kojima radim. Postoje mnoge stvari koje su nam apsolutno iste, a mnoge u kojima se beskrajno razlikujemo. Sve se to može upakovati u neke lepe mašne, dok nismo direktno upućeni jedni na druge. Najteže je kad smo potpuno različiti, a tvrdoglavi. U svakom slučaju, sve nas karakterišu situacije koje smo iskusili u prošlosti i količina vezanosti za iste. Ako nas je povredio bivši partner, iz inata, bio on svestan ili ne, često drugačije postavljamo temelje u novoj vezi. Vrlo često to radimo zbog želje da se prošle boli ne ponove, a ne želimo da vidimo da smo mi, zapravo ti, koji povređuju partnera. Takvim načinom življenja konstantno se vrtimo u krug i ponavljamo iste šablone. Ono što mnogi ne mogu da shvate kad se njihova uloge žrtve ili predatora promeni, da je na snazi i dalje isti obrazac. I druga stvar sa kojom se mnogi bore je strah. Strah od ponavljanja istih grešaka. A ja se pitam, ko je od nas bezgrešan? Jesmo li mi ovde da proživimo život čoveka ili sveca? Pa šta ako ponovo pogrešimo? Nije prijatno, zasigurno, ali sigurno nećemo dozvoliti da naredna greška traje dugo kao prethodna, zar ne? Uostalom, zar iza svakog novog pokušaja, ne stoji neki novi? Kraj je kad mi odlučimo da je kraj ili kad nas fizički više ne bude ovde, da na ovaj način isprobavamo nove paralele.
   Imajući sve ovo u vidu, odlučih da pripomognem svima koji žele da isprobaju novi pristup ka spoznaji sebe i oslobađanju od onoga što nas sprečava da napredujemo. Dakle, ono što imam u vidu su lekcije o skidanju tereta sa svoje prošlosti, oslobađanje sadašnjosti i kreiranje budućnosti. Pozivam sve kojima je tema interesantna da učestvuju tako što će dodati svoje načine rada na poljima o kojima ću da pišem. Sasvim sam sigurna da svako ima svoj put ka buđenju sebe i oslobađanju od onoga što nas je tištilo toliko dugo, stoga sam apsolutno otvorena za svaku sugestiju. Stvari koje meni ne prijaju, vrlo moguće pomognu nekome kome je vaš način apsolutno po meri. Namera mi je, pošto sam i sama slobodan duh, neuhvatljiv u bilo kakve šeme koje su nametnute, da probam osloboditi one koji to žele. Takođe mi je namera da se što veći broj ljudi odazove i da radi na sebi dok god ne oseti tu slobodu o kojoj pričam. A onda- samo Nebo je granica. Uskoro ću pisati o prvim koracima koje sam i sama napravila, da bih spoznala ko sam i zašto sam ovde.
     Sve što sam do sad napisala na blogu, napisala sam iz razloga da shvatite da je vrlo moguće i u izuzetno teškim uslovima sijati maksimalno. Maksimalno ne znači maksimalno moguće, već onoliko koliko mi to dozvolimo i dosegnemo u određenim segmentima naših života. Sva ova priča do sada nije bila tu iz razloga da me žalite, kukate za mnom ili bilo šta slično. Pisala sam iz razloga što sam želela da znate da nisam princeza na zrnu graška koja je počela da pametuje o smislu života iz svoje svilene postelje, a da pritom ništa nisam sama iskusila. Smatram da za ovih četrdeset godina, koliko imam još koji dan, imam iskustva koja mnogi nisu prošli za mnogo više. Kako mislim da sve u životu ima smisla, smisao mog zbijenog iskustva je baš taj da brzo i teško iskusim sve i pomažem onima koji požele isto- da se oslobode koliko god je to moguće i žive što ispunjenijim životom.
   P.S. Takođe iz ličnog iskustva znam da ograničenja onoga koji pokušava da prenese znanje, umnogome utiče na ljude koji to znanje primaju, reći ću samo i to da negde duboko verujem u Karmu, zakon po kome moramo otplatiti prethodne nepravde koje smo nekome naneli. Ali isto tako verujem da je moguće rešiti se iste te Karme, pogotovo ako se posvetimo tome, te i prihvatimo odgovornost za istu.

- Svaka sugestija je dobrodošla. Hvala Vam!

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad