Skip to main content

7. Ima nešto od srca do srca

    Smatram vrlo važnom činjenicom da smo svi povezani. Nekima od nas je jasno ili donekle jasno jedinstvo svega što postoji. Ali mnogi se osećaju kao usamljene jedinke, potpuno bezvredne i neprimetne. Posebno sam imala priliku da "raskrinkavam" takva razmišljanja kod žena koje nisu ispunile svoju "svetu dužnost"- biti majka. Ja imam četvoro dece, te znam koliko je zadovoljstvo biti majka. Ali iz mog ugla, moje četvoro dece će uvek biti za onu dlaku ispred svih ostalih. Žene koje nisu rađale, iz ovog ili onog razloga, a u sebi imaju duboki majčinski osećaj, su u velikoj prednosti u odnosu na mene i sve majke poput mene. One mogu majčinstvo u njima prostreti po celom svetu i svi su, u neku ruku, njihova deca, dovoljno vredna pažnje. Meni će moja uvek biti preča od ostalih, sem u ekstremnim situacijama, naravno.
   Negde sam, kroz svoja istraživanja i informacije došla do podatka da čovek koji odradi prethodne korake koje opisah i još jedan, a to je povezivanje sa prirodom, zrači svoju vibraciju  u radijusu od dvadeset i sedam i po kilometara! Lično znam da ni to nije sve. Apsolutno svi na svetu su povezani. Zapravo sve što postoji. I svi utičemo na sve. Zamislite kapacitet samaca, baš tih koji misle da nisu vredni, da se posvete nečemu što vole iz sveg srca. To ne mora biti javni posao, ne moraju biti u žiži dešavanja, naprotiv. Dovoljno je da to što rade, rade iz srca. Zamislite da je njihovo celo biće potpuno ispunjeno tim što rade, što žive. Srećno, ispunjeno, zadovoljno. Puno ljubavi. I ta osoba , u nekom tamo svom kutku, odašilje te divne emocije svemu što postoji.
   Sad zamislite mene, sa toliko dece. Sva u stanju ljubavi, živim meditaciju ljubavi i harmonije i onda se počnu dešavati "situacije" sa mojim tinejdžerkama. Meni je prirodno da ne mogu odašiljati ljubav svo vreme, kad sam bar delić tog vremena, a zapravo veliki deo odvojila na rešavanje tih situacija koje su aktuelne u određeno vreme. Dakle, ja šaljem miksane emocije. I toga sam svesna, te se trudim da budem što više u balansu. E tako je kad imaš svoju decu ;)
    Ono što želim reći je da, duboko u sebi znam da se ništa ne dešava bez razloga. Ništa ne postoji samo da bi postojalo. Dakle, sve ima svoju svrhu, tako i svaki pojedinac na ovom svetu. Ima mnogo faktora koji utiču na to koliko ćemo uspeti i imati vremena raditi na tome, da spoznamo svoju svrhu, ali postoji poveliki broj ljudi koji radi na tome da što više ljudi spozna sebe na taj neki dublji način. Znam, zato što sam jedna od njih. Ljude, koji se nalaze u stanju bezvrednosti bih pitala:- kakav je to  Bog, kad je baš vas stvorio bez smisla, a sve ostalo tako lepo uredio?  Nije nama niko kriv, ako nismo spoznali da se sve istine kriju u nama. Ali nije kasno, jel da? Dišete još, živi ste, dakle možete promeniti ono što želite. Čitate jedan od načina za to, a ima ih nebrojeno, samo treba hteti pronaći ih.i Neki mi je cilj i da spomenem malo ljudi koji su mi skrenuli pažnju na sebe, u dogovoru sa njima, naravno. No otom potom.
   Ono što je neki zajednički cilj svima koji se bave buđenjem ljudi bi bio spajanje onoga što mi uistinu jesmo. To bi bilo buđenje pojedinaca, pa sve većeg broja ljudi tako, da počnu da žive srcem. A kad se to dogodi, svi će znati da postoji to nešto što nas veže sve zajedno i da iskustvo tamo nekog nepoznatog čoveka u zemlji za koju nikad nismo čuli, itekako ima dubok uticaj na naš. Nije bitno što je malo teže doći do te spoznaje. Svi probuđeni ljudi i oni koji su na tom putu odmakli negde, razumeju o čemu pričam.
   Ali, da bi mogli osetiti tu emociju kolektiva, pripadnosti, jedinstva, moramo krenuti od sebe. Moramo probuditi sopstvena srca i pronaći naše talente i kapacitete, te raditi na njima dok ne postanu vazduh koji dišemo. Kroz moj radni vek, prošlo je mnogo ljudi koji nisu znali šta bi sa sobom. Danas kad ih pogledam i promenu koju su doživeli samo prihvatajući činjenicu da je život vredan življenja ako ga živiš iz srca, ako se posvetiš svom srcu dovoljno da se otvori svima i svemu, neverovatne su promene u ljudskim shvatanjima, odbacivanje mišljenja da smo bespomoćni učesnici sopstvenog života. Imam klijente koji su bili nesvesni vidovnjaci, iscelitelji, a nisu prepoznali to u sebi, dok nisu došli kod mene. Posle me pitaju kako mi ne smetaju, kad su mi konkurencija? Ne vidim konkurenciju. Ja živim svoju misiju. I rastem. I širim je. I ponavljam i spoznajem i istražujem i vidim duboke uzroke. Mnogo dublje nego većina. A opet, ima i onih koji vide dublje od mene. I ovi, koji misle da su tek otkrili sposobnost vidovidosti, nisu u pravu. Mi se takvi rađamo. I živimo takvi, misleći da svi žive isto tako. A onda se susretnu sa nekim ko im objasni da nije baš tako. Nisu oni početnici u onome što jesu, već u spoznaji o tome, stoga ih ne treba olako shvatiti.  Pitanje je samo ko je koliko otvoren da spozna. Traži i dobićeš, je jedna od vrlo bitnih zakona univerzuma. Nas niko nije naučio kako da tražimo i tu je jedna od stepenika na koju se često spotaknemo. A mnogo puta nismo znali ni šta da tražimo. Zato smo dobili ono što nas ne zadovoljava. No, možemo to da menjamo.
    Smatram da je najbitnije da čovek živi svoju suštinu. Pošto nije svima ista svrha, ne smemo se meriti ni porediti sa drugima. Neki od nas su fantastični poljoprivrednici. Gospoda koja im se podsmeva zbog prljavih ruku, treba da se seti da im upravo oni obezbeđuju sve što imaju na trpezi, osim ako nemaju neku posebnu ishranu, nevezanu sa poljem i njivama. U nama čuče pesnici, učitelji, instruktori, savetnici, slušaoci, učenici, iscelitelji, klesari, mehaničari, stolari, graditelji, umetnici, stvaraoci, mislioci.... Kad svi probudimo ono što jesmo, kad počnemo živeti srcem, kad povežemo svoja srca tim nitima koja nas, inače povezuju, ali ih nismo svesni, gradićemo nove svetove. No, počnimo od sebe. Samo pronađite, šta je to što vi volite da radite tako da, kad ste u tome, zaboravite na sve ostalo? Znate li šta je to?

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad