Skip to main content

Mala retrospektiva

  Odrastajući sa svim sistemima verovanja sa kojima sam se suočavala, što sama sa sobom, što od najrođenijih, nije mi najjasnije kako sam mogla biti tako sigurna u sebe. Ali jesam. Kad bi reagovala na bilo kakvu situaciju koju mi je život nametnuo, dobro bi razmislila o njoj. Nekad u deliću sekunde, nekad bi je analizirala danima, pre nego uradim nešto po tom pitanju. Na kraju, kad bi uradila ono za što sam mislila da je najbolje rešenje, retko bi pogrešila. Bilo da sam ja u pitanju ili ljudi koji su mi se poverili i tražili moju pomoć. Ne, nisam bezgrešna, naravno, ali retko bi se desilo da uradim nešto za čim bi posle bilo potrebno vreme za neutralisanje posledica. Mnogo naučiš o sebi, o tome kako svet funkcioniše, kako ti se vraća ono što ljudi zovu sudbinom.. Ceo život sam analizirala sebe i svoje postupke, akcije, reakcije, misli, ponašanje, šta god. Analizirala sam i druge, čije sam priče znala. I donela vrlo bitne zaključke, za mene, naravno.
   Dok sam o sebi imala jako nisko mišljenje, da ne zaslužujem ništa lepo jer sam suviše loša u bilo kom smislu, upravo to sam i dobijala. I prihvatala sam to kao kaznu za moje navodne grehe, nametnute ili samonametnute. I život je tad zaista donosio svakakve situacije i terao me da se dokazujem da sam dorasla svim izazovima koji su mi na putu. I bila sam. Od svakog sam učila nešto novo, nešto drugačije. Dugo nisam shvatala da učim o sebi, zapravo, a ne o samom izazovu. Kad sam slagala crepove po novonapravljenom krovu od šupe, mislila sam da je izazov da dokažem da sam dovoljno velika da uradim to, iako sam imala manje od devet godina. Međutim, kad pokažeš da možeš da radiš i neke fizičke poslove, onda se sam namestiš na poziciju gde ti se oni serviraju, hteo ti to ili ne. Onda sam prešla na sređivanje šupe, bašte, branje i kopanje kukuruza, ma sve što im je palo na pamet. A ja sam uvek dokazivala da mogu i mogu i mogu još. Pored postojećih obaveza, uvek se naturala neka nova. I sve sam uspešno izvršavala, jer mi je to bila karta za odlazak na treninge i ono što mene zanima. Odrađivanjem svojih zadataka, smatrala sam da sam platila vreme gde ću uživati u tome što volim. Kasnije sam shvatila da sam se učila izdržljivosti, strpljenju, spretnosti, odgovornosti, obavezama, organizovanju,  doraslosti svemu što može da me zadesi.
  Bez obzira koliko nisko ja mislila o sebi, uvek je bilo ljudi koji su se provlačili kroz moj život, a koji su videli nešto drugo. Učiteljica me nikako nije volela, ali nastavnici su bili druga priča. Učiteljica je gledala na sve moguće načine da mi zakine ono što sam zaslužila. Nije bila svesna da sam ja navikla na takav tretman kod kuće, da meni petica ništa ne znači, jer nikad nisam imala mesto gde ću da zasijam i da to bude viđeno, poštovano, cenjeno, vrednovano u kući, pa nisam to očekivala ni u spoljašnjem svetu. Kad god bi dobila pet iz nečega, učiteljica je dopisivala dodatnu ocenu, keca za rukopis, a u dnevnik bi pisala četvorke. Druga učiteljica koja nam je predavala poznavanje prirode u četvrtom razredu, menjala je moju učiteljicu nekoliko dana, pa me je par puta ostavila posle nastave. Nije joj bilo jasno zašto imam četvorke iz mnogih predmeta, kad ona vidi znanje, koje nije ispod petice. Do kraja četvrtog razreda, pokušala je da se izbori za mene sa mojom učiteljicom, bez uspeha, naravno. Ali meni to nije bilo bitno. Tad nisam razumela u čemu je razlika. Ja dajem svoj maksimum, sve što radim, radim sama. Sa mnom niko ne radi domaći, ne objašnjava mi ako nešto ne znam, sve odgovore tražim sama i ta četvorka je sasvim u redu. Danas vidim zašto se borila za mene. Nije isto dobiti zasluženu četvorku, ili umanjenu peticu, bez razloga.
  Kasnije, tu su bili mnogi drugi nastavnici, pa profesori, ljudi koji su mi pokušavali dati priznanje za ono što ja jesam. I svaki put bi naišli na zid. Ali bukvalno. Kad mi je nastavnica srpskog htela objaviti u nekom časopisu pesmicu koju sam napisala, molila sam je da to ne radi. Njoj sam rekla da ne želim, istina je bila da mislim da ne zaslužujem. Znala je ona to, ali mi se nije suprotstavljala. Isto je bilo sa mnogim mojim radovima. Sportski uspesi, hor, srpski, likovno, muzičko.. imenujte, gde god sam se iskazala dovoljno bar da moj rad obese na školski pano, za primer, ja bi to odbila. Neka me, u zlatnoj sredini, neprimećena. Tako neću morati da se borim sa osećajem da sam postavljena negde gde je normalno da primiš zasluge za svoj rad, a ti i dalje misliš da ne pripadaš ničemu što treba nagraditi.
 Danas, kad pogledam moj razvoj u tom smislu, shvatam koliko je mišljenje o meni formiralo kompletan moj život. Možete vi misliti o meni šta hoćete, na kraju, kad se zavese spuste, bitno je gde ja sebe vidim. I samo to je bitno. I možda ne deluje tako, ali danas mi je teško da pišem o mom detinjstvu na način na koji to radim ovde, na blogu. Razlog je prost, odavno sam shvatila da se sve dešavalo sa razlogom i , mada još uvek tragam za nekim razlozima, sve ostale sam spoznala, prihvatila, postavila na mesto, zahvalila im se i nastavila dalje sa svojim životom. Da sam ovo pisala pre nekoliko godina, kunem vam se da bi vam svaka pričica izmamila gorak ukus u ustima i pustili bi koju suzu. Danas više ne. Nema potrebe za tim. To su samo iskustva koja su vodila ovde gde sam sada, gde mogu hronološki da povežem svako iskustvo sa sledećom manifestacijom u mom životu.
  Dok sam mislila da ne zaslužujem ništa, oterala sam od sebe sve dobre stvari koje bi mi donele ispunjen život, dobar u svakom pogledu. I tad sam znala da radim pogrešnu stvar, ali to je bilo jače od mene u vreme kad se dešavalo. Da sam imala bolje mišljenje o sebi, danas bi bila žena inženjera, psiholog po profesiji, verovatno sa nekom privatnom praksom odavno razrađenom i priznatom. Ali nisam bila dovoljno dobra kad mi se ta prilika ukazala, pa sam je oterala. Umesto toga, u život mi je došao čovek koji je bio odraz onoga što mislim o sebi. Moj drugi muž je bio upravo taj moj odraz u ogledalu. Živela sam ignorisana, sa nekom malom komunikacijom, nedovoljnom da osnovne stvari dovedu u red, kamoli da pravi planove za bilo šta. Međutim, kad sam shvatila da je on upravo ono što ja mislim o sebi, počela sam da se menjam i da tražim svoje mesto onakvo kakvo ja mislim da zaslužujem. Tad sam odlučila da skrajnim sve ono što su mi moji roditelji govorili, što sam, zajedno sa njima, prihvatila o sebi i da krenem ispočetka. To je bitka koju sam vojevala punih sedam godina sama sa sobom. Zanimljivo je to, da mi je najviše vremena trebalo baš za to, da ubedim sebe da zaslužujem dobre stvari. Sve ostalo je dolazilo samo po sebi. Ali za taj prvi korak sam se borila pune četiri godine. Kad sam najzad uspela, makar delić priznanja sebi da priznam, bilo je još teže zavoleti sebe. Ovakvu, fizički nesavršenu, osobu koja voli uvek da se širi u smislu znanja, ispitivanja, traženja.. dakle, nikad nisam statična, da možeš da me opišeš kakarterno ili bilo kako drugačije i da to bude konačni opis onoga što jesam. Kako opisati nenapisanu knjigu? Ali, naučila sam i to, da idem korak po korak, i uspela u tome. Prvo što sam zavolela je bilo ono čemu sam najviše zamerala sebi. Stomak, koji je ličio na šlauh polunaduvan. Pretpostavljam da ste pomislili da će to biti moje fizičke mane, ali ne. Njih sam prihvatila kao deo mene koji će se promeniti skroz kad budem u apsolutnoj ljubavi sa samom sobom. Ali, trebalo je ići malim koracima. Ja, koja sam uvek bila zgodna, bez dodatnih naslaga na svom telu, posle drugog porođaja, nisam mogla da skinem stomak. Takva sam ostala trudna sa trećom i posle porođaja sa njom, ostao mi je taj dodatak kao nešto na šta sam se dosta teško privikavala tih nekoliko godina. I onda, kad sam ga zavolela, baš takvog kakav je bio, počeo je da se topi i pretvara u ono što je bio pre. Gladak i ravan. Onda sam zavolela moje oči, za koje sam ceo život, slušajući mamu, mislila da su sitne. Pa vrat, koji je, po mom ocu, jako tanak i nešto što treba sakriti. Pa.. sve ostalo. Mislim da je nemoguće opisati osećaj koji je pratio svaki korak mog ljubavisanja sa samom sobom. Ako bi to morala opisati, bilo bi kao da je na svakom mom delu tela, bio okov koji me je gušio godinama, a ja sam ih skidala, jedan po jedan. Na kraju, ne samo da sam bila lakša u odnosu na pre, nego sam bila i slobodna i kao nikad pre, zadovoljna onim što ja jesam. U fizičkom, psihičkom, emotivnom smislu. Tad se probudila želja da tu slobodu izrazim na sve moguće načine. Tad sam počela učiti da živim sa novim krilima ili oslobođenim, kako god. Tad sam počela da razmišljam o tome šta zaslužujem, po prvi put u životu, neovisna o tuđem viđenju. I život mi je vratio. Kroz muku, bol, patnju i sve ostalo što uz to ide, rešio me je ljudi i okolnosti koje ni u kom slučaju nisu dobre za mene, ni moju decu. A onda mi je doneo one koji samo to i jesu. Može li biti bolje? Uvek. Ali ljubav, zahvalnost, zadovoljstvo, radost, ispunjenje koje imam danas, bilo je vredno svakog iskustva koje sam imala u prošlosti. Danas imam najbolje temelje koje čovek može da ima da bi izgradio život ispočetka sa svim najboljim što znaš o sebi. I upravo to i radim, uživajući u svakom novom danu. I dalje učim. Učiću dok sam živa. I dalje se rešavam onoga što sam bila, u nameri da postanem još bolja danas. Nekad jeste lako, nekad pokleknem, pa me moji voljeni moraju podsetiti. Ali danas imam porodicu koju nazivam toplim domom. Divnog muža, divnu decu i novi život u nastajanju. Nekad nisu potrebne reči, dovoljno je samo prisustvo njih u mom životu, da znam zašto. Danas volim i voljena sam više nego što sam mislila da zaslužujem. Više nego što je bilo dok jesam zamišljala. I svaki dan je sve lepši i bolji. I radujem se svemu što danas imam, a sutra nosi...

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad