Skip to main content

Svako naše malo misto

        U malom mestu, gde sam rođena i živela do pre četiri meseca, sve je nekako drugačije. Život je, sam po sebi, zanimljiv, gde god da se nalazimo. To već zavisi od nas samih, a ja nikad nisam znala za dosadu.  A razlika između života u malom mestu i velikom gradu je ogromna. U malom mestu sam imala bašticu iz koje sam ubirala povrće i koristila ga tokom leta, dok bi deo spakovala u zamrzivač, za zimu. Tu imaš ljude koje poznaješ, ne samo iz viđenja, već si dobar sa njima, znaš čiji su, gde stanuju, rođake im, prijatelje. Ako i ne znaš, uvek se nađe neko ko zna. I uvek si obavešten o svim situacijama, hteo ti to ili ne. Imaš ljude na pijaci kod kojih možeš da kupiš na refu sve što prodaju. Platiš im po dogovoru. Isto se dešava i u malim prodavnicama, bilo prehrambenim, bilo buticima, pekarama, bilo gde. Razlog za to je što se ljudi poznaju između sebe. Ako ne direktno, onda preko nekog. Naravno da i tu postoji iskorištavanja situacije, pa ljudi ostaju dužni nekad namerno, nekad ne. Ali sve to nekako funkcioniše. Koliko su to dobre strane života u malom mestu, ima i loših. Svi sve znaju jedni o drugima, unapred uvreženo mišljenje o svakome o kome ste načuli nešto je sasvim normalna pojava. I u redu je, ako ste čuli istinu, ali... Svako ima svoju percepciju o istini i prenošenju iste. Ako dozvoliš da se zlobni tračevi uvuku u tvoje mišljenje o sebi, u velikom si problemu. Međutim, ja nisam imala problem sa tim, ali mnogi moji bližnji jesu. Zapravo, nisam bila svesna koliko sam se prilagodila situaciji u kojoj se nalazim, sve dok...
       Ljudi imaju pravo da te vole ili mrze, kako im volja. Tvoje je da odabereš svoj krug prijatelja i držiš se njih, a ostali neka vode svoj život kako žele. Mada, definicija prijatelja se nešto izmenila u zadnje dve decenije, posebno, koliko primećujem. Nekad si mogao da računaš na prijatelja u svakom pogledu, u svako doba, svakoj prilici. Danas, postoje prijatelji za ovo ili ono. Prijatelji su postali retki. A malo mesto, prostor gde je dosta predrasuda uticalo ko će s kim da bude prijatelj. Kao i materijalna situacija. I uvek imaš neku komšinicu koja je po ceo dan sakrivena iza roletne uličnog prozora i vešto vreba prolaznike i njihove dogodovštine. Tu su bile mnoge zanimljive situacije, kad bi moj suprug i ja šetali ulicom, a on pričao o nama bliskim temama, koliko sam ga samo puta opomenula da priča tiše ili da tu temu ne spominje ispred te i te kuće, zato što će njen stanar-ka pogrešno to preneti ovome ili onome, a ja ni ne želim da oni znaju za te neke naše stvari. Njemu je to bilo neshvatljivo. Razumljivo. Ne zna koliko trač o tebi, koji je krenuo od tebe samog, a prepričan od pogrešnih osoba može da ti stvori neprijatnosti. Istina je da ni ja nisam bila svesna te situacije, da sam se ja, zapravo, srodila sa tim nepisanim pravilima malog mesta. Ne pričati o tome pred njima, ne spominji tu i tu osobu pred onim tamo, jer su u zavadi, ne spominji njega njoj jer su nedavno raskinuli svoju farsu varanja bračnih partnera, pa je još sveže pričati o tome... Nismo ni svesni na koliko stvari obraćamo pažnju, kad odrastamo u takvim uslovima. I ne primećujemo da to radimo, dok ne izađemo iz tog vrzinog kola. Svi koji su bili u situaciji da ne pričaju sa svojim prijateljima o određenoj temi, zato što je u blizini neka treća osoba, znaju o čemu pričam.
     U gradu, gde sad živimo, ako ćeš jesti, moraš kupiti. Nema komšiluka koji će ti priskočiti u pomoć ako zatreba. Nema poznatih ili dovoljno poznatih ljudi, koji bi ti izašli u susret , nema refe, nigde. Ali ima slobode da budeš ono što jesi, da radiš ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju porodicu, bez straha da će neko čuti i pogrešno interpretirati tvoje reči ili dela. Slobodu da se izraziš na neke druge načine koji su bili nezamislivi u malom mestu, jer bi tamo uvek čuo neki komentar o tome kako si se ponašao, izgledao, odreagovao u određenim situacijama. Ako mislite da preterujem, dodaću samo ovo: od kako smo u velikom gradu, nisam čula svoju decu kako kažu da je nešto neprimereno, da se brinu šta će njihove drugarice prokomentarisati, ili njihovi roditelji i da će radi toga bilo ko od nas biti izopšten iz društva. Dakle, potpuna sloboda. Ako treba da biram, biram veliki grad, jer iako malo mesto ima svoju toplinu, ovde smo nekako ono što zaista jesmo i to više ne želimo menjati ni za šta na svetu. Jedina stvar koja je ostala u malom mestu i koja mi nedostaje ovde je mesto stanovanja. Jedina razlika je u tome što tamo nismo bili podstanari u proteklih malo više od decenije, a u velikom gradu jesmo, opet. Ali, ostaje nada da ćemo i tu situaciju u što skorašnjem roku promeniti u našu korist, pa će naša sloboda biti potpuna.
 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad