Skip to main content

Ponosna sam na tebe

  Odrastajući sa konstantnim kritikovanjem, emotivnim i mentalnim zlostavljanjem, tretirana kao Pepeljuga koja nikad ne bi trebalo da nađe svog princa, jer nije dovoljno dobra, nikad nisam čula reči, niti videla postupke mojih roditelja koji bi makar naslutili da su nečim, bilo čim ponosni na mene. Jednostavno, to je bilo nešto što je bilo podrazumevano. Moja polusestra je, s druge strane, sve radila savršeno. Ona je dvanaest godina starija od mene i sve, ali sve što je ona rekla, uradila, osmislila je ono što valja. Ja sam uvek bila ta koja je na bilo koji način na pogrešnom putu, koji se mora ispravljati, pošto-poto. Na sva ta uobičajena svakodnevna tretiranja, ne sećam se kad je počela i rečenica koja me je proganjala godinama. Naime, mama je imala običaj da, kad sve poradim, obavim sve svoje dužnosti, prosto poželi da priča sa mnom. Ta priča bi se svodila na odlazak u trpezariju, sedanje za sto, a onda bi ona počela da me, iz vedra neba, ispituje šta se to sa mnom dešava, šta nije u redu.. Počne priču nekako izokola, nikad ništa konkretno ne kaže, samo da stvari ne štimaju. Na moje bezuspešne pokušaje da izvučem bilo šta preciznije o kojoj se oblasti mog života radi, dobijala bih opet uopštene odgovore, da nije sigurna, ali nešto tu ima i slično. I uvek, ali uvek bi se razgovor sveo na takvu tenziju, pošto ja i dalje ne bih imala pojma o čemu se radi, ali bi bila toliko nervozna, napeta da bi mi teme bridilo kao da će da pukne i raspe se u sitne atome postojanja. A zatim bi se taj osećaj proširio na celo moje telo. Već sam naveliko imala problem preteranog znojenja, tako da mi taj problemčić nije predstavljao ništa novo u tim momentima. Bila bih mokra od vrata do nožnih prstiju. Bukvalno bi mi se znoj slivao niz leđa, dlanove, po stomaku, ispod pazuha, po preponama, iza kolena, po stopalima. Međutim, umesto da razmišljam o tome kako da se smirim i ublažim to moje stanje, dobila bih te finalne rečenice za laku noć, o kojoj bi, htela ne htela, razmišljala dok se ne iscrpim do krajnjih granica: "Neke stvari nisu na svom mestu. Dalje ne može tako, a ti dobro porazmisli šta radiš i dokle misliš da možeš tako! Idi sad, razgovaraćemo još o tome!"
    Ni sama ne znam koliko noći sam provela prevrćući se po krevetu, razmišljajući o svakoj misli, reči koju sam izgovorila i gde, delu koje sam uradila u proteklih nekoliko dana ili meseci, ali nikad nisam našla odgovor koji bi bio vredan takvog razgovora. I nikad nisam dobila odgovor od mame, da je nešto konkretno u pitanju, samo bi i dalje od mene tražila da razmišljam o tim, nekim stvarima i to bi bilo to. I ja bih i dalje mislila.
   To su bile sitne torture koje su se dešavale bar jednom mesečno u mom domu. Prosto, koliko god želela da ne mislim o tome šta sam uradila pogrešno, posle takvih razgovora, nisam mogla. Ponovo i ponovo i ponovo bih analizirala svaki svoj postupak. I ne bih pronalazila šta sam to toliko zgrešila. Istina je bila da, bez obzira što nisam pronalazila razlog za takve razgovore, osećala bih se sve krivlja i krivlja. Nakon nekoliko godina te torture, osećala sam se krivom što je zemlja  okrugla, što deca u Africi nemaju šta da jedu, što se komšija posvađao sa ženom.. Imenujte i da , ja sam kriva za sve. Zasigurno sam kriva. Naučena sam da budem.
   Prošlo je više od trideset godina. U međuvremenu, udala sam se, ostala udovica sa osamnaest i bebom od dva i po meseca. Udala sam se ponovo, rodila još dve devojčice. Taj brak je bio toliko užasan da je posebna priča za sebe. I da, za sve sam ja bila kriva. Baš za sve. A onda, iz nekog razloga, sela sam da pričam sa mamom o toj njenoj famoznoj rečenici u kojoj mi stvari nisu na mestu i moram da porazmislim o tim, nekim stvarima. Tad mi je priznala da je sve vreme blefirala, da pojma nije imala šta bi se moglo desiti u mom životu, ali je to bio njen način da me natera da razmišljam! Teško, zaista teško sam donela odluku da zaista sednem i razmislim o mom životu. I kako god okrenula situaciju, stanje u kom sam bila, a bila sam više nego na dnu, šta god pomislila da mogu da promenim u prošlosti, shvatila sam da je mama bila u pravu. Zaista sam bila kriva za sve, ali baš sve što mi se desilo u životu, od najranijeg detinjstva. A onda sam sela pred ogledalo i pričala sa sobom o svakoj situaciji ponaosob. Rešavala je u svojoj glavi, srcu, duši. Rešavala jednu, po jednu. Opraštala se od svake, prihvatala svoju odgovornost da budem dovoljno luda da prihvatim reči žene koja nije znala šta radi, da se poistovetim sa njima u potpunosti, preuzmem teret celog sveta na svoja leđa, upadnem u tako loš brak u kome sam upadala u teške depresije, a koje je primetila samo jedna osoba koja mi je bila povremen gost u kući, moja školska drugarica. Zatim sam odlučila da to više ne želim. Ne želim biti kriva za sve, posebno za stvari za koje nisam.
  Najveća bitka na svetu je bila upravo ta, da od nekog ko ne zaslužuje ništa, nije dobar za ništa, sedne pred ogledalo i oda samoj sebi priznanje što sam preživela takve roditelje, a ostala verna sebi. Što sam preživela loš brak i ostala verna sebi. Što sam digla tri ćerke sama , pored svih, a ostala verna sebi. Što sam ostala zdrave pameti, pored svega što me snašlo u životu. Tad sam prvi put u životu uputila sebi kompliment. Kompliment koji sam čekala od onih koji su trebali da mi ga pruže pre malo manje od trideset godina:";Marija, ponosna sam na tebe. Volim te!"

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad