Skip to main content

Vizije

 Do moje devete godine živeli smo u ruševnoj kući. Bila je stara, oronula, a zidovi su bili takvi, da kad ih gledaš sa strane, imaš utisak da gledaš reljefni prikaz planinskih predela. Ako bi pokucali ta ispupčenja, postojala je mogućnost velikog odrona, pa smo ih se jednostavno klonili. Mislim da su tapete, koje su u ono vreme bile vrlo moderne, bilo jedino što drži zidove da se ne raspadnu. Bojala sam se te stare kuće, Najviše sam se bojala spavaće sobe i regala u njoj. Vrata od regala se nisu mogla zatvoriti skroz, pa je pretrpana roba iz njega virila kao sablasne utvare, posebno noću. A noću, najčešće sam sama išla spavati, jer je tata često ostajao van kuće do dugo iza ponoći, mama je spremala po kući, pričala sa polusestrom dok se nije udala. Gde god da su bili, ja sam bila sama u sobi, čekajući da neko od njih dođe i spasi me onoga što sam videla. Tada sam mislila da sva deca vide ono što i ja. Ali ipak nisam pričala o tome. Dugo nikom nisam rekla šta se dešavalo u toj spavaćoj sobi, koju su moji roditelji delili sa mnom. Spavali smo svo troje na bračnom krevetu. Tata sa leve, mama sa desne strane, ja u sredini. Kad bi odlazila tamo, put od vrata do kreveta je bila prva trauma koju sam morala da istrpim, da bi došla do kreveta. Na tom putu, utvare iz regala bi puštale svoje crne pipke u nameri da me ščepaju. Nekad bi videla njihove obrise, nekad bi se suočila sa njima direktno. U svakom slučaju, jako sam ih se bojala. I svako veče bi bilo isto. Strah dok ne dođem do kreveta, zavlačim se pod jorgane, pokrivam preko glave, onda shvatam da tako ništa ne vidim, pa se ušuškam tako da mi samo oči vire. To je bila moja tvrđava, odakle bi me jorgan štitio sa svih strana, a ja bi mogla da vidim šta se dešava sa tim tamnim bićima. Nekad su bili zadovoljni samo virenjem iz regala. Nekad bi im videla oči, bile su zle, u svim mogućim oblicima. Crvene, žute, zelene. U  svakom pogledu si mogao videti bes, divljački bes koji im je krivio lica, ionako ružna i izobličena, bila su još izobličenija. Nisu ličila na ona čudovišta koja viđamo u horor filmovima, ali su bila jednako tako ružna. Samo njihovo prisustvo sam mogla da osetim kao neku ledenu energiju, glava bi mi se nakostrešila, svaka dlaka na glavi bi mi postala kao mala antenica za primanje njihovih signala, čisto da znam da li su ispred, iznad, oko mene i koliko su danas jaki.
  Ležeći tako, često sam bila sva napeta, od straha, prateći njihovo ponašanje, gestikulacije. U nekim momentima sam ih mogla i čuti. Rekli su mi da se naviknem na njih, jer će biti u mom okruženju dugi niz godina. Naravno da nisam razumela šta pričaju, pogotovo ne zašto, ali sam ih čula. Rekli su da sad vrše pripreme za vreme kad će biti veliki deo mog života, čisto da me obaveste o tome. Bila sam prestravljena. Zamišljala sam kako su sad, dok su u pripremama, usidrili se u tom starom regalu, ali kad budu tako veliki deo mog života, onda mora da ću ih viđati svuda gde se okrenem. I ta slika mi se nikako nije dopadala. Dok su oni igrali svoju igru zastrašivanja, svako veče bi se završilo na isti način. Došla bi svetla bića, okupana belom, zlatnom, srebrnom, ili veselim bojama, bojama duge. Kad bi njihovo svetlo počelo da obasjava sobu, svi tamni bi se u momentu povukli u svoje odaje. Soba bi dobila divnu, svetlu boju, a energija koju ta bića nose sa sobom je tako topla, nežna, puna ljubavi, poverenja, sigurnosti. I oni su pričali sa mnom. Rekli su mi da su tamni deo mog života, zato što moraju da budu. Stvar izbora. Takođe su i oni tu, da mi pomognu na mom putu. Rekli su mi da sam suviše mlada da shvatim, ali moram da ih čujem. Oni će uvek biti u mom životu, ali ih neću uvek videti. U mom životu nastaće tama koja će trajati oko polovine mog života, a oni će naći način da mi pokažu put, ako budem dovoljno otvorena i dalje, da ga vidim. Kad prođe period tame, kad budem spremna, naći ću način da ih ponovo vidim. Možda ne u tom obliku, ali ću znati da su to oni. I da ne brinem, uvek su tu da me čuvaju, i da ne trebam da se bojim ničega. To su mi govorili dugo, dugo, dugo, dok nisu prestali da se pojavljuju. Imala sam devet godina kad se to desilo. Tad su počeli problemi sa alopecijom, tad je moj otac prestao da pije, tad su moji renovirali kuću, tad je tata počeo da se bavi nekim drugim poslovima, koji su se odvijali telefonom i to je postao njegov svet. Tad su nastupile prve promene, tako velike i dramatične, da su ostavile trag na meni koji je uvek sveprisutan.
  Tokom godina, sve šta se dešavalo, sve veće razmirice u mom domu, netrpeljivost između nas, moje buntovništvo, beg u udaju u sedamnaestoj, smrt mog prvog muža, stanje posle njegove smrti, moja udaja za drugog čoveka, rađanje dve ćerke, usamljenički život koji sam vodila u tom braku, bitke koje sam vodila za pravo na dostojanstvo i moje i moje dece, svađe sa roditeljima koje nikad nisu jenjavale, rodbinske veze koje sam imala, održavala, prekidala, sve.. baš sve u mom budućem životu je bilo propraćeno jednom vizijom. To je bio tunel. Zapravo, nisam znala u početku šta je to što mi se pojavljuje, jer je bilo potpuno tamno. Zatim se pojavila rupica, kao iglom probušen, tamo daleko, izlaz iz tunela. Tokom godina, taj izlaz je bio sve bliži i bliži. Dok se nije pojavio u svojoj punoj veličini, nešto malo nakon mog razvoda od drugog muža. Prva vizija je bila izlaz iz tunela sa svim što se napolju dešava, ali je slika bila crno bela. A poslednja vizija tunela, bila je toliko divna, da je nikad neću zaboraviti. Takve boje se sad dobijaju samo pomoću specijalnih efekata, a u mojoj glavi su bile tako jasne i divne. I kad sam, najzad, iskoračila iz tame, osetila sam užasnu silu koja me je vukla da se okrenem. Ali, glas u mojoj glavi je rekao da , ukoliko to i učinim, sve što sam doživela, sve loše što ostavljam za sobom, vratiće mi se. I nisam. Nastavila sam napred, kroz predivnu šumu, kroz nisko rastinje, kroz cvetne aleje, kroz sunčane staze, napred do onoga što je trebalo da bude.
  Kroz život sam imala dosta vizija, iako nisam mogla da ih povežem nekad odmah. Jedna se desila dok sam putovala sa bivšim mužem, na poslovni sastanak. Put ispred nas je bio blokiran, zbog radova, pa je on morao da se prestroji na desnu stranu. Ali, kako smo se približili blokadi na putu, odjednom sam videla razbijen prozor, neku gredu kako mi probija grudi, ostajem bez vazduha, šokirana gledam u njega, u prizor napred. A onda me je on prenuo iz te vizije. Ispričala sam mu je, ne shvatajući šta znači, i dalje.
  Pre toga, često sam išla u posetu rođacima u okolno selo, šinobusom. Svaki put bi videla čoveka, ćelavog, sa prosedom bradicom, rancem na leđima, mobilnim u ruci, kako širi drugu ruku i traži nešto. Nikad nisam uspela da mu vidim lice, komplet, jer bi nestajao čim sklonim pogled. On je bio redovna vizija, kad god bi se našla na železničkoj stanici u susednom gradu. Tada su mobilni telefoni bili izuzetna retkost, a ja sam ga videla samo na filmu. I u toj viziji. Punih dvadeset godina će biti potrebno da se ta vizija razjasni.
  Jednom prilikom, pokušavala sam da pričam sa bivšim mužem, kad mi se odjednom stvoriše slike u glavi. Nalazila sam se u jednoj prostoriji, zidova okrečenih pola u belo, pola u oker žuto. Stubovi u toj prostoriji su bili ukrašeni drugačije od bilo kojih koje sam ikad videla, kao i zidovi. Nekim divnim, renesansnim stilom. Neki zidovi su bili prekriveni ikonama. Oltar i sav pribor koji se koristi u manastirima, čije nazive ne znam, bili su u jednom delu te prostorije, ograđeni nekim drvenim zaklonom, divno izrezbarenim. Na putu do jedinog vidljivog otvora, koji se nalazio pravo, gore, blizu tavanice, nalazila se jedna žena. Prvo sam pomislila da stoji, ali sam videla da joj noge nisu razvijene, samo gornji deo tela. I nije stajala, nego je lebdela ispred nečega u zlatnom ramu, i palila tamjan sa obe strane tog rama. Kad se okrenula prema meni, nasmešila mi se, a oči su joj izgledale kao kod onih velikih lutaka, što su se nekad stavljale na krevete. Skroz prozirno plave, čak su ličile na papirne. Međutim, po njenom ponašanju, znala sam da me vidi, da me prepoznaje. Pokazivala mi je ka zlatnom ramu, tražila da ga pogledam. Nije pričala ništa, a ja sam shvatila da je ona stalno u molitvi. Pogledala sam ka ramu. Prvo sam pomislila da je u njemu slika, zatim ogledalo, a onda su slike počele da se prelivaju kao kad gledate TV ekran, samo mnogo brže. Tad sam videla stradanje ljudi, ratove na sve strane, bombe, sakaćenja, krvoprolića, političare, poznate ljude, izobličenost društva, gladne u Africi, gladne svuda po svetu, divne šume, plavo nebo, vodopade, reke, životinje na zemlji, ptice na nebu, zatim ljude koji pružaju ruke jedni drugima, pomoć se širi po celoj planeti, sva izobličenost se topi, priroda se obnavlja, ima one divne boje, ponovo, reke su čiste, a ljudi žive u zajednici koja se ne može opisati rečima. Svi su zajedno, svi se razumeju, pomažu, oslanjaju jedni na druge. Ne postoji zloba više. Samo ljubav. Odlazim do onog otvora, izlazim odatle, nalazim se na Crvenom trgu u Moskvi, malo udesno od Kremlja. Tad se vraćam u sadašnjost. Lice mi je skroz mokro od plakanja, kao i jastuk na koji sam legla. Pogledam sad bivšeg muža, on je u šoku, prvi put sam imala viziju pred njih i jedini put da sam mu pričala šta vidim. Svi njegovi su odlazili redovno u crkvu, pa je ispričao svom bratu, koji je tad radio kao pomoćnik sveštenika u našem hramu, o mojoj viziji. Ovaj je ispričao sveštenicima, a oni su malo istraživali i poslali mi knjigu o Svetoj Matroni. Nikad nisam čula za nju, ranije. Ona je bila žena koju su zbog pronicljivosti, proganjali tokom drugog svestkog rata, ali je uvek znala kad dolaze po nju, pa im je izmakinjala, usput pomažući ljudima. Rođena je ne slepa, već bez očnih jabučica, a kao jako mlada je ostala i nepokretna. Knjiga kaže da, kome se ona obrati u životu, može da živi miran ,jer će ga ona uvek čuvati kroz život, a kad bude prelazio na onaj svet, Sveta Matrona će biti prva da ga dočeka. Zvuči lepo, u svakom slučaju.
   Kasnije, kad sam počela da meditiram, sve te slike koje sam videla ispod Kremlja, su se ponavljale u ovom ili onom obliku, ali najčešće su bile one gde je naša Zemlja okupana mirom i blagostanjem. Zlatno doba Zemlje, koje već svi tako dugo čekamo. Jedino što želim da znam, hoću li na to doba čekati kao na onog čoveka sa železničke stanice, punih dvadeset godina, ili će se desiti mnogo ranije....

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad