Skip to main content

11. Povratak prirodi

   Ono što se toliko potencira u poslednje vreme, a što bi trebalo da bude naš sastavni deo života je priroda. Zaista smo se toliko otuđili od nje, da smo umnogome prestali da obraćamo pažnju na nju. Samo je koristimo, a ništa ne vraćamo. Voda, vazduh, hrana, energija, sve uzimamo. A šta joj dajemo zauzvrat? U ovom tekstu ne želim da pišem o onome što nam je svima poznato, što može da se pročita na mnogim drugim mestima. Pošto kroz posao, mnoge ljude savetujem da urade korake o kojima ovde pišem, došla sam do fascinantnog zaključka iz iskustva mnogih koji su prošli "kroz moje ruke", a to je da smo zaista došli do toga da ne vidimo ono što nam je pred nosom!
   Ne mogu da vam prepričam silna iskustva ljudi kad počnem da im pričam o prvom koraku ka povratku prirodi, te da pronađu svoje mesto, obavezno drvo ispod ili pored kojeg će da sednu i razmene energiju sa istim! Neverovatno je koliko ljudi ne primećuje da već godinama sede kraj jednog istog drveta, a ni jednom nisu obratili pažnju na to! Kako, pitate se? Možda zvuči neverovatno, ali oni zapaze klupicu u parku ili kraj vode. Zapaze vodu, zapaze pejzaž, zapaze sve okolo i daleko, ali drvo ne! Meni je najdraži momenat u toj komunikaciji kad im kažem da razmisle da li postoji neko drvo kraj tog mesta, a oni se, bez presedana, bezmalo iznenade kad shvate da je neko drvo, obično veliko, dosta staro baš kraj njihovog mesta! I onda sledi oduševljenje kroz tu spoznaju i otkrovenje da je ipak to živo drvo, taj živi protok, zapravo čistač energije taj koji ih, zapravo priziva na to njihovo mesto!
   Postoji mnogo interesantnih priča, samo iz ovih oko dve godine koliko sam u Novom Sadu, sa povratkom prirodi. Vratila sam ljude u sopstvena dvorišta, gde su ih godinama čekale njihove plodne voćkice. Svako od njih se javio nakon relativno kratkog vremena, da me obavesti da im je to postalo apsolutno omiljeno mesto na svetu i da su preobražaji u energiji drastični! Bilo je slučajeva gde sam prosto zahtevala da odu i nađu svoje drvo, pa su mi se javljali i govorili da godinama vole jedno mesto, ali nikad nisu primetili tu prelepu krošnju ispod koje vole da se sklone dok su tako u osami!
  Prosto poželim da vas zamolim sve, da ne zaboravite na svoje travčice, cveće, drveće i sve ostalo što nas okružuje. Priroda nije tu bez razloga, niti je tu samo i isključivo da nas nahrani i pročisti dosta toga što smo mi zagadili. Svaka travka, svaki cvetić, svako drvo je živo biće! Oni često imaju informacije koje su nam potrebne i šalju nam ih kad smo blizu njih i kad im dopustimo. Pored toga, to divno drveće funkcioniše kao mreža. Često se šalim da je ono svetski internet. Ono zna sve šta se u celom svetu dešava, jer je povezano na više načina svojim sistemima koje možemo, a i ne moramo da razumemo. Ali možemo da im dopustimo da komuniciraju sa nama ili da nas bar očiste od negativnih energija kojima se znamo predati. Svesno ili nesvesno. Koliko ljubavi pružimo prirodi, toliko će nam je vratiti. Zapravo, mnogostruko više. Jednostavno, obraćanje pažnje na ono najlepše oko nas bi trebalo da nam bude predivna svakodnevnica. Nemojmo zaboraviti na nju. Ne morate biti čudna teta kojoj nije strano da zagrli drvo, kad oseti potrebu za tim, da zaplače ako oseti patnju zbog ljudskog faktora u njihovom svetu, da zaigra kad oseti radost njihovu što je neko ko želi da čuje tu, koja spusti ruku na koren iznad zemlje i dobije poruku koja joj je potrebna. Ne, ne morate raditi sve te "čudne" stvari. Samo je volite. Makar krenite. A ljubav prema prirodi će vas voditi ka daljim, prirodnim načinima gledanja na sve situacije drugačijim očima i oplemeniti vas brže nego što bi to mogli sami tokom nekoliko godina rada. Uživajte u prirodi. Dajte joj se. Nađite vaše drvo i uživajte. Možda sa tim jednim dobijete druga zauvek....

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad