Skip to main content

Poput reklama

    Negde mislim da imamo sklonost da odbacimo sve što je bilo poput tupog noža koji prezentuju na reklamama kao zastarelu tehniku, dok nam prezentuju super-ulta-giga-mega moderne aparate koji traju koliko i garancija za isti. Preispitujem sebe, pošto mi jako smeta olako odbacivanje onoga što je dobro i trudim se da napravim paralelu u vaspitanju, posvećivanju pažnje i svega onoga što roditelj treba da bude svom detetu.
  Ne znam kakvi su tekstovi u medijima bili kad sam ja bila dete, jer sam, jel te, bila dete. Ali danas se toliko priča o tome kako biti roditelj, da to malo para uši, mozak, inteligenciju i čovečnost. Prosto, da li je moguće objašnjavati nekome ko ne razume kako biti roditelj? Smatram da je to uzaludna rabota, jer ne možeš biti sa nekim dvadeset i četiri sata i objašnjavati mu posledice njegovih dela na sopstveno dete. Ili jesi ili nisi dobar roditelj. U svakom slučaju, garancije nema. Mnogi loši roditelji imaju fantastičnu decu i obrnuto. Valjda to tako treba da bude, ne znam. Nije to pravilo, naravno.
  Ali mnoge stvari tako olako odbacimo samo zato što je neko rekao ili smo videli na reklami da je novo bolje, a onda shvatili da smo pogrešili. Lično, više volim mašine za paradajz one od naših baka, nego ove nove, modernije. O mašinama za veš neću ni da diskutujem. Ovu novu svaki put ispratim pri centrifugiranju, ili sedim na njoj, dok je stara samo jednom skakala, dok je prala tepih! Staru ne mogu da prežalim, zapravo. Da mogu, sad bih je vratila i bila mirna. Naravno da volim novitete, ali volim da valjaju. Nove seckalice za sve i svašta nisu postojale ranije. Bar ne da ja znam, zato su mi fantastične.
   Mislim da se mnogo dajemo na ono što "kažu" da valja. Bilo to u medijima, bila reč o komšiluku, ljudima "od poverenja" ili bilo kome drugom. Nešto mislim da smo toliko izgubili veru u same sebe, da nam je preko potrebna spoljašnja potvrda. Da smo na pravom putu, da mislimo kao još neko tamo, da nismo sami, ni usamljeni, da idemo u nekom pravcu poput nekog tamo... A onda, predstavljamo se kao neko ko voli sam da pravi svoj put, isprobava nešto što niko nije, radi nešto što niko nije, bude ono što niko nije... Ne znam koliko smo svesni rascepa u nama? I koliko smo zalutali, poput reklama koje prezentuju nešto za šta ni sami ne mogu da tvrde da je dobro... 

Comments

Popular posts from this blog

Ja u očima drugih

Iz neobjašnjivih razloga, kad sam zašla u neke tinejdžerske godine i počela komunikaciju sa momcima, simpatijama, onima kojima sam se ja dopadala, nikad nisam bila stidljiva. Niti sam pokazivala da osećam da, zbog mojih fizičkih nedostataka ili osećaja potpuno bezvredne individue, nemam samopouzdanja. Naprotiv, svi su me doživljavali kao izuzetno samouverenu osobu. Dešavalo se da mi neki ljudi, godinama kasnije, priđu i kažu da su bili ludo zaljubljeni u mene, ali mi nisu smeli prići ni spomenuti to, jer su mislili da bi ih grubo odbila. Odbila da, grubo verovatno ne, ako ne preteraju neke granice. I nikad mi nije bilo jasno kako sam se to ponašala, šta je to napravilo taj štit oko mene, da je samo jedna osoba na svetu primetila da nešto krijem, i da se ne ponašam u skladu sa onim što osećam, moj najbolji drug iz onog velikog društva, Ć.   I nikad nisam bila od onih cura koje nešto posebno pate posle raskida sa momcima, gube glavu ili bilo šta slično. Kad se priča završi, ona je gotov

Smrt mog muža

  Živeli smo skoro godinu dana zajedno. Za to vreme, tih devedeset i treće i devedeset i četvrte smo obišli njegovu rodbinu u obližnjim mestima, bili kod njegovih rođaka u Borovu Naselju. Odatle se skoro celim putem vratili peške, jer nije bilo prevoza, a on je morao na posao sutradan. Bili kod mojih na severu Srbije. Izlazili,  zabavljali se, smejali, planirali, uživali. Da nije bilo uticaja sa strane.    Moji roditelji su, bez obzira na to što sam ja bila u drugom stanju, insistirali da mi vodimo život onako kako su ga oni zamislili. Neću da grešim dušu, mama je tu bila glavni akter. Tata bi dolazio sa njom u kontrole i po nekoliko puta dnevno. Da vide da li smo se probudili, šta smo jeli, da li sam skuvala, šta sam skuvala, da li sam oprala veš, spremila kuću, namestila i razmestila krevet, ko nam dolazi u goste, kako se ponašam, šta sam kome ispričala, zašto sam ispričala.... Valjda je bila sreća što mi je sama trudnoća bila takva da sam jako malo spavala. Oko sat i po do dva u to

Nastasja Nedimović, žena, majka, sestra, čovek, borac

   Pre malo dana sam saznala za "neku tamo" Nastasju Nedimović i njenoj borbi za goli život. Da, ona je meni bila "neka tamo" zato što ne pratim vesti, ne pratim dešavanja na medijima, samim tim ni sport. Silom prilika, najčešći program koji je kod nas upaljen su crtani filmovi. A naveče, kad moj sin zaspe, obično drugi gledaju nešto svoje. Stoga sam mnogo neupućena u skoro sva dešavanja koja su mnogima uobičajena svakodnevica. Da li ste vi čuli za Nastasju Nedimović? Odlično ako jeste. Ja zaista nisam do neki dan.   Kad sam pročitala delić njene priče, koja kaže da je u šestom mesecu druge trudnoće, morala roditi dete pre vremena, zbog raka koštane srži koji je otkrila tada, te da je prilikom tog zahvata imala dva preloma, jer su joj kosti postale toliko krhke, zamislila sam se. Možete li vi da zamislite taj bol prilikom samog porođaja? A bol koji prožima celo biće novopečene majke koja ne sme svoje dete da uzme u naručje, da joj se kosti ne bi slomile? A bol kad